Adis Arapović se ponovo oglasio i pita: Zašto je blizu 300 ljudi pozitivno reagiralo na priču

Arapović, zastupnik SBB-a u Federalnom parlamentu, kaže kako taj kratki izmišljeni tekst, o vremenu i prostoru koji nisu u našem vremenu i prostoru, predstavlja prosto prepričavanje jednog fiktivnog, ali vrlo opasnog događaja i kao takav poslužio je za simulaciju naših društvenih odnosa u kojima se prepliće naše poistovjećivanje sa žrtvama silovanja, njihovom reakcijom na poniženje i bol, te osvrtom nepoznatog autora, koji događaj pokušava prebaciti u prostor naših društvenih anomalija poput kriminala, korpucije, nerada, odnosno našeg tihog prihvatanja, pa čak i učešća u zlu koje naše društvo temeljito razgrađuje.

"Tekst nas prvo podstiče da zauzmemo vrijednosni sud, da se priklonimo žrtvama, a onda se otvara moralna dilema: da li je bilo časno što je jedna žena izbjegla silovanje, a onda ostalima, koje to na žalost nisu, čin predstavila kao svoju pobjedu i njihov poraz, i, da li je bila časna reakcija drugih žena koje su taj potez kaznile? Zašto je blizu 300 ljudi pozitivno reagiralo na priču, tumačeći da je kažnjavanje jedne žene gore od ponižavanja svih drugih žena, i da je naše društvo upravo takvo? Takođe, zašto je približno isti broj ljudi negativno reagirao na priču tumačeći da je ista šovinistička, mizogina, da vrijeđa žrtve silovanja u BiH, a žene osuđuje dvostruko – i kao žrtve silovanja i kao žrtve pravdanja za nanesenu bol", zapitao se.

I jedni i drugi imaju jake argumente i djelimično su u pravu, dodaje, a djelimično u krivu, pa to i jeste zamka ove priče, kao onih Nasrudina-hodže.

"Međutim, poenta je u nečemu drugom. Tekst nije moj, niti sam objavom iznio bilo kakav sud o bilo čemu. Da li bi fotografija činjenja nekog krivičnog djela značila odobravanje ili osuđivanje tog krivičnog djela? Vjerovatno ništa od toga. Pa zašto je ovo drugačije? Krenimo redom... Zanimljivo je vidjeti kako malo pojedincima među nama treba da pokažu patološku agresiju, jaku potrebu da razapnu glasnika, a ne da se pozabave porukom, odnosno poentom. Zašto? Jer je tako lakše, jer smo nemoćni da odgovorimo na velike životne izazove, na nesigurnost, nered i beznađe u kojem živimo, pa je krajnji domet tog 'fiktivnog' patriotizma i junačenja jednokratni nasrtaj na one koji nam se ne sviđaju. Na ulici, parkingu, fejsbuku... Sviđanje i ne sviđanje postaje vrh naših mogućnosti, a ovaj tekst nas izaziva da se izdignemo i naučimo razgovarati hladne glave, bez želje da ponizimo, uvrijedimo, pobijedimo", piše Arapović.