INTERVJU / Abud Sarić: Korumpirani liječnici se moraju prozvati imenom i prezimenom

Kod nas se nije povećala od 2007. godine. Tada smo uspjeli sa našim socijalnim partnerima, vladama kantona i Vladom Federacije, dogovoriti tu satnicu od dvije KM. Do tada je naša satnica bila najniža od svih privrednih grana na području FBiH, iznosila je čak jednu marku, a predviđeno Općim kolektivnim ugovorom iznosila je 1,75. Od 2007. do 2013. godine cijena satnice se nije povećavala, iako je Savez samostalnih sindikata BiH sa socijalnim partnerom dogovorio povećanje sa te njihove satnice od 1,75 na 2,05. To naravno dovodi do ogorčenja radnika zaposlenih u zdravstvu, pogotovo kad se zna da u drugim djelatnostima, tipa komunalne djelatnosti, Telecoma, u mnogim javnim ustanovama ta satnica ide i do 3,05 KM. Mi smo potplaćeni. A šta je rezultat svega toga? Slabija zdravstvena zaštita, jer ne možete očekivati od čovjeka koji na posao dođe nezadovoljan plaćom da pruži osmijeh pacijentu, što se od nas zahtijeva. Dio našeg posla je da pacijentu damo maksimalnu zdravstvenu zaštitu počevši od lijepe riječi pa do punog oblika zdravstvene zaštite.

U svim kantonima nisu iste satnice rada zdravstvenih radnika. Gdje je ustvari najteže?

Izuzetno teška situacija je u Posavskom kantonu, gdje ta satnica nije još dostigla vrijednost od dvije KM, nego je 1,75, pa zbog toga ima i nekoliko tužbi kroz koje radnici traže svoja prava. U svim kantonima, od decembra pa na ovamo, je uspostavljen socijalni dijalog. Recimo da je to pozitivan pomak, ali u tim razgovorima još uvijek nije definisana tačna satnica. Radnici zaposleni u zdravstvu su svjesni situacije u kojoj se čitava država nalazi, ali uvijek se može napraviti pomak. Ako nema sada, kada će biti, pa ćemo krenuti ka tom cilju. Međutim, ovdje nailazimo na apsolutni zid šutnje, a obećanja su ludom radovanja. Neki pomaci su napravljeni, ali opet u vidu obećanja, u Kantonu Sarajevo, Zeničko-dobojskom i Tuzlanskom kantonu, dok u drugim kantonima ne znamo šta će se desiti.

Iako imamo pomake u nekim kantonima, to opet znači da su u drugima radnici koji obavljaju iste poslove diskriminirani?

Užasna stvar se desila u zdravstvu donošenjem Dejtonskog ustava. Zdravstvo je podijeljeno između kantona i Federacije, tako da praktično obim zdravstvene zaštite u pojedinim kantonima nije isti, a ni prava radnika zaposlenih u zdravstvu nisu ista. Da biste u takvim uvjetima nešto pokrenuli, morate dobiti saglasnost 10 ministara, odnosno 11, isto toliko vlada i isto toliko direktora zavoda za zdravstveno osiguranje, mi imamo deset podružnica sindikata... To je tako složeno i mislim da će se, ukoliko dođe do promjene Ustava, morati voditi računa o tim stvarima.

Vaši zahtjevi za povećanjem satnice nisu ispunjeni. Šta dalje?

Suviše smo ozbiljan sindikat da bismo povlačili neke ishitrene poteze. U ovom periodu smo anketirali 25.000 radnika u zdravstvu. Rezultati te ankete će biti obznanjeni na sastanku Sindikata 3. aprila u Posušju i na osnovu toga ćemo vidjeti jesu li radnici u zdravstvu za štrajk, jesu li za proteste, jesu li za motike, za smjenu vlasti... Uglavnom, demokratskom procedurom ćemo doći do rješenja. Nikakve ishitrene poteze nećemo donositi, to je sigurno, ali da ćemo tražiti svoja prava to je isto tako sigurno.

Građani izdvajaju ogroman novac za zdravstveno osiguranje, zavodi dobijaju taj novac, a pacijenti opet nemaju najbolju njegu i zdravstvenu zaštitu. O tome je govorio i sindikat na čijem ste čelu. Gdje zapravo ide novac koji se izdvaja za zdravstvenu zaštitu?

To su paradoksalne stvari. Imate situaciju da zavodi za zdravstveno osiguranje dostave nacrte finansijskog plana skupštinama kantona, evo recimo u Kantonu Sarajevo sada imate situaciju da se spominje 20 miliona maraka i da će se to ulagati u kapitalnu izgradnju. Prema Zakonu o zdravstvenom osiguranju, onaj novac koji se sakupi od poreskih obveznika, odnosno osiguranika, ne može ići za kapitalna ulaganja. Skupština kantona, koja bi trebala biti najviše zakonodavno tijelo kantona na to kaže uredu je, može. Skupština tu doslovno aminuje kriminal. Šta mi možemo tu uraditi? Možemo pokrenuti ustavno pitanje da se taj novac vrati. Međutim, obaveza je da se za kapitalna ulaganja novac osigura iz budžeta, a ne da mi kao građani dajemo novac. Šta je problem tu? Problem je što jedan dio tog novca sigurno završi u privatnim rukama.

Prvi put zdravstveni radnici iz FBiH, osnosno iz cijele države, organizirano idu raditi vani, na poziv njemačkih poslodavaca. Ići će 500 ljudi, a do sada se prijavilo oko 4.500. Šta će to imati za posljedicu? Doći će do enormnog odljeva kadrova i stanovništvo BiH će ostati bez kadra, neće im imati ko pružiti adekvatnu zdravstvenu zaštitu. Često to govorim, mladi će otići iz zemlje, a stari pod zemlju. Crni dani čekaju ovu zemlju kada je u pitanju zdravstvo, ukoliko vladajuće strukture nešto ne poduzmu. Sada radnici iz BiH odlaze vani, a možete misliti šta će biti kada naša zemlja jednom postane članica EU. Tada će svaki mladi čovjek ići za boljim uvjetima života.

Nije tajna da je bh. društvo korumpirano, da korupcije ima u mnogim institucijama i segmentima društva, pa tako i u zdravstvu. Kako se boriti protiv toga? Je li to posljedica i niskih plaća u ovom sektoru?

Korupcija je sistemski problem, nema je samo u zdravstvu. To treba gledati kao društveni problem u kojem se treba angažovati više društvenih faktora kako bi se on riješio. Međutim, generalno gledajući, u zdravstvu korumpirani liječnici, medicinske sestre i drugo osoblje se imenom i prezimenom moraju navesti. U ustanovi u kojoj ja radim radi 600 ljudi. Imenom i prezimenom, ako ima takvih, se moraju navesti, ali reći za cijelu ustanovu ili sistem da je korumpiran, to je previše. U Norveškoj i Švedskoj su riješili problem korupcije povećanjem plaća radnicima u zdravstvu. Imate sudstvo kod nas u kojem sudije i tužioci imaju visoke plaće, ali mislite li da tamo nema korupcije? Ali, zna se tačno kome si dao novac i ko je korumpiran. Priče tipa dao sam novac za ovo ili ono, u zdravstvu blate jednu časnu profesiju, zato se imenom moraju navesti ti pojedinci.

Doktore Sariću, vi ste bili jedan od kandidata za direktora Opće bolnice "Dr. Abdulah Nakaš". Posao je dobila prof. dr. Sebija Izetbegović. Mnogo se prašine diglo zbog njenog imenovanja. Kako vi gledate na sve to?

Ja sam sve ovo shvatio kao jednu utakmicu. Išao sam, igrao sam, izgubio, pružio ruku pobjedniku i život ide dalje. Bitno je da bolnica ide naprijed i da radnici budu zadovoljni, kao i stanovništvo Sarajeva. Direktorica je prošla na konkursu, pa Bože moj. I ja da sam prošao isto bi bilo tako. Red je pružiti ruku nekome ko je pobijedio. Kakva je utakmica bila, je li ovakva ili onakva, o tome neka druge strukture razmišljaju. Redoslijed poteza koje je načinila u ovih 15 dana otkako je na toj funkciji je sasvim korektan i nagovještava bolje dane ovoj bolnici.

I za kraj, pitam vas prije svega kao ljekara, možete li prokomentirati situaciju u vezi sa sve češćim odlaskom teško bolesnih pacijenata iz BiH na liječenje u inozemstvo, jer ovdje nemaju adekvatne uvjete liječenja. Svjedoci smo sve češćih humanitarnih akcija. Kako riješiti taj problem, šta mogu i trebaju uraditi država i zdravstveni sistem?

To je problem niskih standarda u zdravstvu koji su postavljeni. Veliki broj ljudi traži pomoć, uglavnom finansijsku. Neki od tih zahtjeva su opravdani, neki nisu. Sve te zahtjeve prvo treba pomno promotriti, pa tek onda pričati o tome. Znate da ima i dosta zloupotreba? Ima ljudi koji namjerno idu na operacije u Hrvatsku ili Sloveniju, pa onda donesu ovamo papire i traže pomoć. Ima onih kojima je taj vid medicinske pomoći zaista neophodan, jer im se ne može pružiti u našoj zemlji. Tu država treba pomoći i tu Fond solidarnosti treba nešto uraditi, odnosno pokazati svoju pravu funkciju.