Smrću Slobodana Miloševića, zatvorena je još jedna zaključna stranica bliske povijesti ispisane u posljednjih dvadeset godina na najtrusnijem dijelu Balkana. Ista, novija povijest, treba da utvrdi kako je svoje tragove u nastanku krenula pisati krvlju - kreirana iz bogatog Miloševićevog opusa u njenoj zamisli i nastanku. Psi rata, kako će reći Radoslav Stojanović, a njih je, priznati se mora, bilo i previše s one ''tamo daleko'' strane Drine, uspjeli su Miloševićeve vizije na brutalan način pretočiti u djelo. Ta brutalnost danas je formulisana jednom rječju – genocid.
Međunarodni sud pravde u Haagu narednih će mjeseci donijeti odluku u tužbi Bosne i Hercegovine za genocid koju je naša država podnijela 1993.godine, protiv tadašnje Savezne Republike Jugoslavije. Ma kakva da bude odluka Suda, njoj se mora prići i sa jednog relativno emotivnog aspekta, čiji dijapazon opservacije mora biti protkan činjenicama koje svoju težinu imaju u spiritualnoj dimenziji. Šta za Bosnu i Hercegovinu predstavlja odlazak u vječnost Slobodana Miloševića? Na to će pitanje, razumljivo je, ovih dana, mnogi tražiti odgovor kroz analize, osvrte, iznošenje činjenica.
Za početak ne bi možda bilo loše Miloševićevu smrt smjestiti u kontekst naglašenog napora za promjene Ustava Bosne i Hercegovine. Vještačkom, bolje reći, prisilnom oplodnjom u američkoj bazi Wright Pattersson u gradiću Daytonu, u saveznoj američkoj državi Ohio, rodilo se kopile od Ustava – kojeg je neko morao ljuljati i smjestiti ga u kolijevku – Bosnu i Hercegovinu. Daytonski Okvirni sporazum za mir uistinu je okončao brutalno ubijanje koje se moglo nastaviti do istrebljenja, u našoj državi. Sve što je kao rezultat ostalo iza tog Sporazuma, međutim, nakaradno je i nelogično. Nepravedno i bezobzirno. Tri lidera država koje su se najoštrije sukobile u periodu 1991-1995. više nisu među živima. Kronološkim redoslijedom ovaj su svijet napustili Franjo Tuđman, Alija Izetbegović i na koncu Slobodan Milošević. Njih trojica, pritisnuta ''Velikim bratom'', koji sve nadgleda, parafirali su status quo u Bosni i Hercegovini.
Niko nije zadovoljan, niko nije pobjedio, a samo je jedan gubitnik – Slobodan Milošević. On je naime iz Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije krenuo ka Velikoj Srbiji, nastavio u ''krnjoj Jugoslaviji'', krahirao u svojoj Srbiji, politički sahranjen i pred lice pravde doveden u Saveznoj Republici Jugoslaviji, na stup srama obješen u državnoj zajednici Srbiji i Crnoj Gori, a vjerovatno će fizički biti sahranjen samo u Srbiji. I to, u onoj Srbiji, koja više neće imati ni Daytonskog ''spermija'' zalutalog u utrobu Bosne i Hercegovine – Republike Srpske. U Srbiji bez Crne Gore, za par mjesece bez Kosova navjerovatnije, sasvim realno i bez Vojvodine i jednog dijela Sandžaka. Miloševiću se sve vratilo kao bumerang. Posijano žito klasjem rađa. Sve ono što je Milošević okom vidio bilo je zasijano korovom. Mnogi su svoj korov istrijebili. Proporcija nicanja korova istodobno je rasla ''tamo daleko''. U Miloševićevoj Srbiji. No, to i nema više veze sa nečim što treba izvući kao poučak iz naše priče o boljoj budućnosti Bosne i Hercegovine.
Biti euforičan i govoriti o smrti nije baš umjesno. Međutim, kada se zatvori jedan prirodni ciklus, ne može se ostati na lovorikama. Mrtvaci koji su bili prinuđeni potpisati Daytonski sporazum ući će u historiju. Oni koji ostaju nemju vremena razmišljati previše o tome. Oni koji su zavrtali ruke u Daytonu danas su manje više politički mrtvaci – Warren Cristhoper, Madeline Albright, Richard Holbrooke i Wiliams Jefferson alias Bill Clinton. S izuzetkom ovog potonjeg, koji pledira na položaj glavnog tajnika UN-a.
Clintonu će kao osvjedočenom prijatelju Bosne i Hercegovine, možda i proraditi savjest, iako zakašnjela, ali koja mu vjerovatno dugo, dugo, nije dala da ima miran i ugodan san. Jer, mogao je uraditi štošta, inicirati, zavrnuti ruku. Mogao je, a, nije. Mogao je, a, jeste. Uradio je to. Ali, prilično kasno. Rijetkima se pruža i druga prilika. On će je, možda, i dočekati. Miloševiću, Tuđmanu i Izetbegoviću više će biti sasvim svejedno. Oni će se sa svojim djelima sresti na nekom drugom, valjda, boljem svijetu.
Piše: Nermin Bise
