Analiza / Wilmots uči na greškama, Švedska je imala energiju i Zlatana, ali to je ponovo bilo malo
Izuzetno bitna utakmica za obje ekipe, a sam Zlatan je u ovu utakmicu ušao sa saznanjem da je ovo možda i posljednja njegova utakmica za reprezentaciju Švedske. Utakmica na biti ili ne biti uslovila je naravno najjače sastave, odnosno klasične i uobičajene rasporede. Belgija je jedinu izmjenu u početnom sastavu u odnosu na pobjedu sa Republikom Irskom napravila vrativši Nainggolana umjesto Dembelea.
Kod Šveđana u odnosu na utakmicu sa Italijom napravljena je jedna izmjena, Hamren je zarotirao svoja dva napadača, te sve vratio na ono iz prve utakmice. Znači nije bilo Guidettija, a igrao je Berg.
Šansa za Zlatana
U razmatranju odnosa jedne i druge reprezentacije, prelamanja taktičkih ideja, kroz ono što su prikazali do sada, najznačajnije je izgledala opcija uključivanja Ibrahimovića u izgradnju napada. Osim duge lopte i preskakanja igre, Zlatanovo izvlačenje i igra kao glavnog playmakera reprezentacije Švedske, bila je osnovna ideja u organizaciji.
Protiv Iraca tako je Švedska i zabila gol, a u drugoj utakmici Italija je baš to odlično branila, skupljanjem većeg broja igrača u tom dijelu terena i izoliranje napadača Švedske u izvlačenju.
Razmatrajući standardnu formaciju Belgije 4-2-3-1, baš je ta opcija izvlaćenja Zlatana djelovala realnije, lakše ostvarivo. Belgija igra sa klasičnim napadačem i tri krila iza njega (pozicija Kevina de Bruynea, nije klasična pozicija desetke, već bih je objasnio terminom central winger, slično onome što je Ozil igrao kod Mourinha u Madridu, samo još direktnije i okomitije), te između zadnje i prednje linije imaju obično samo dva igrača (Witsel i Nainggolan). Irci i Talijani formacijski sa bar jednim igračem više pokrivaju taj centralni dio veznog reda, te sam bio dojma da bi Zlatan ovaj put mogao imati više prostora.
Hamrenu je prioritetni cilj bio naći nove i bolje načine da uključi Ibrahimovića u igru, te na taj način kompenzira manjak ideje i kreativnosti svog veznog reda. Primijetio sam drugačiji način pozicioniranja Zlatana u ofanzivnoj tranziciji, gdje on nije taj prvi koji trči u kontru, nego to prepušta Bergu i Forsbergu, a on zastaje i proba primiti loptu duboko u polovini svoje reprezentacije, primiti loptu, čak odigrati i dupli pas ili povući loptu naprijed.
Pametan uči na tuđim greškama, Wilmots na svojim
Wilmots je protiv Iraca nekako pronašao zadovoljavajućih 11 igrača, te kroz poraz i pobjedu naučio nekoliko lekcija, naprimjer da Fellaini ne može na desetku, da Carrasco vrijedi početne postave, da je kontraproduktivno od odličnih štopera stvarati prosječne ili loše bekove.
Belgija u napadu nastoji biti maksimalno jednostavna, a to zna izgledati i kao nedostatak sistemskih rješenja. Obično to znači okomito pronalaženje jednog od ove krilne trojke iza Lukakua, koji onda idu u prodor posebno se usmjeravajući u odnosu na svog centralnog napadača. Najbolja stvar u ofanzivi Belgije bila je mobilnost Hazarda, De Bruynea i Carrasca, koja se očitovala ponajviše kroz zamjenu mjesta.
Novi nivo švedske ofanzive
Švedska je i protiv Italije znala biti energična i ofanzivna, samo jednostavno ova ekipa nema aktere na terenu da očite ideje znaju sprovesti u djelo. Ovaj put nužda je dodatno tjerala na ofanzivu, krilni igrači Forsberg i Larsson stajali su znatno više nego je to uobičajeno, pa je Švedska u drugoj i trećoj fazi napada često izgledala i kao 4-2-4, jer su ta vezna igrača stajala u liniji sa Zlatanom i Bergom nastojeći pritisnuti zadnju liniju Belgije i probati ili u središtu imati omjer dva na dva ili na bokovima dva na jedan brojčanu prednost.
Pošto zadnja linija Šveda nije navikla da igra toliko visoko, da može u ovim postavkama održati kompaktnost svoje formacije, ovaj plan pod pritisak stavlja posebno igrače koji ostaju iza ofanzivne četvorke, bekovi moraju pratiti igrače ispred sebe, u protivnom se ostavlja veliki nepokriveni prostor između beka i krilnog veznog, što je idealno za ove belgijske krilne napasti.
Osim njih, središnji dvojac Kallstrom-Ekdal ostaje na čistini, a znajući da Švedska najčešće preskače igru i odigrava dugom loptom, a samim time je i brzo gubi, svojim planom igre sama sebe dovodi u veliku opasnost.
Švedska je naravno i u ovoj utakmici prezentiala svoju klasičnu formaciju 4-4-2, koja je tek u posljednjoj fazi odbrane, ponajviše zbog glavnih snaga Belgije, sjanih igrača na krilima, morala imati značajnu modifikaciju.
Belgija, nešto kao Francuska, ne teži pozicijskom napadu, brže bolje se nastoji odigrati prema ofranzivnoj četvorki, kako smo već opisali, ali u slučaju da napad ipak uđe pozicijski, u zadnjih tridesetak metara ispred Issaksona, Hamren je imao spremnu modifikaciju klasične zone 4-4-2 koju igraju stalno.
Belgija je najača na krilu i u igri jedan na jedan, te je švedski izbornik uvlačio u tim situacijama jednog od središnjih veznih i tako formirao zadnju liniju od pet igrača.
Kulminacija događaja i gol Nainggolana
Kako nije bilo golova, a vrijeme je promicalo, Švedska je morala dodavati rizika, ali Hamren to nije pokazivao kroz izmjene. Nakon sat vremena prvo je napravio klasičnu zamjenu napadača za napadača, izašao je Berg, a ušao Guidetti, nedugo potom Durmaz je zamjenio Larssona. Ipak, bez golova se igralo jako dugo.
Sve je bilo gotovo šest minuta prije kraja kad je odličnim udarcem s 20 metara Nainggolan osigurao Belgiji prolaz u drugi krug gdje će igrati protiv Mađarske, a Švede poslao na prijevremeni godišnji odmor.
Belgija će tako u narednoj fazi probati da nekako savlada ovaj jaz između talenta koji posjeduje i kvaliteta izvedbe na terenu. Švedskoj ostaju nove kvalifikacije i odgovori na pitanje kako izgleda život bez Zlatana.
