Švedska u 180 dosadašnjih minuta nije uputila niti jedan udarac u okvir gola. Možemo se mi boriti protiv stereotipa, ali ona o kalkulantskoj Italiji, koja igra škrto i bez rizika, a na kraju ipak nekako loptu ugura gol, svako malo se ponovi i vrati na početak naše "Sizifove pokušaje" izgradnje nekih drugih, fudbalskih narativa.
Svako utakmicu gleda na neki svoj način. Kako je svaka utakmica Švedske za nas bitka odbjeglog sina Zlatana, tako su holandski mediji, koji ovaj Euro gledaju apsolutno opušteno i neutralno, ovaj okršaj Šveda i Talijana okarakterisali kao sudar dva bivša napadača Feyenoorda (Pelle i Guidetti), koji su pod vodstvom Ronalda Koemana ovaj kultni klub iz Rotterdama vratili u vrh holandskog fudbala. Utakmica je bila takva da smo najmanje vidjeli baš ova dva isturena napadača.
Novosti za ovu utakmicu
Nekoliko kadrovskih promjena na obje strane najviše su pažnje privukle na početku. Hamren je mijenjao u sredini veznog reda kad je Ekdala ubacio umjesto Lewickog, te u vrhu napada gdje je John Guidetti pravio društvo Zlatanu Ibrahimoviću. Važan je izostanak i Lustiga na desnom beku, ali to i onako vuku iz prve utakmice. Formacijski to nije trebalo biti ništa značajnije. Švedi već godinama guraju najklasičniju verziju sistema 4-4-2, tako je to bilo i danas.
Kod Contea na drugoj strani jedna promjena, umjesto Darmiana uvršten je Florenzi. Oba igrača koja uobičajeno gledamo na desnoj strani, ovdje su krpila tu lijevu bočnu poziciju u italijanskih 3-5-2/5-3-2. Darmian je kod strogih talijanskih kritičara, a i samog Contea ocijenjen kao najlošiji akter prve utakmice, a ipak nešto lakši protivnik mogao je istrpjeti ofanzivnijeg Florenzija.
Ostalo je bilo kao i u već opjevanoj pobjedi protiv Belgijanaca u prvoj utakmici. Ništa nisu trebali mijenjati, samo dokazati da mogu istu stvar ponoviti u drugačijim okolnostima, protiv suparnika koji bi mogao "vruć krompir", u vidu posjeda lopte, gurnuti u ruke Italije.
Osnovno pitanje koje se postavljalo nakon zaista odlične utakmice Azura u prvoj utakmici bilo je baš to da li oni mogu biti jednako dobri protiv ekipe koje neće tako naivno naletjeti kako se činilo da to rade Belgijanci. Odnosno, šta ako švedski izbornik Erik Hamren, uradi ono što je trenerski početnik na klupi Reala iz Madrida, Zinedine Zidane uradio velikom Cholu Simeoneu u finalu Lige prvaka, prepustiti mu loptu.
U empirijskom slučaju tako bi se probao iskoristiti manjak inventivnosti vezne linije Italije. Na Švedsku žalost, to se nije desilo, ali nije niti presudilo, pa ćemo odgovor na ključno pitanje egzistencije Italije na turniru čekati bar do osmine finala.
Presing kao malo iznenađenje
Ipak, Švedi su u utakmicu ušli jako energično, izlazeći vrlo visoko. Vidjeli smo nekoliko puta visoki presing na tri italijanska štopera, pokušavajući otežati izlazak Italije u napad, posebno preko sjajnog Bonuccija. U kasnijim fazama odbrane spuštali su se u klasičnu zonu 4-4-2.
Prema naprijed napadalo se onako kako je najsigurnije i kako realno može preko ovog neosobito dobrog veznog reda, dugom loptom na Zlatana. Duga lopta je najsigurniji način napada, jer po gubitku iste iza nje u osiguranju ostaje cijela vlastita odbrana. Dvojac koji je napadao i čekao epilog Zlatanovih hvatanja dugih lopti bili su Guidetti i Sebastian Larsson (u drugom dijelu češće Forsberg).
Problem ovog plana je maksimalna predvidljivost i kvalitet talijanskih defanzivnih redova. Teško je učiniti nešto više okružen s jedne strane štoperima, a s druge De Rossijem, koji je naravno pomagao.
Zlatanu maksimalno sužen prostor za igru
Najbolje od Zlatana je kad kao u PSG se izvuče u veznu liniju, primi loptu duboku u terenu, uspije se okrenuti i on postaje playmaker svog tima. Bez njegovog playmekerskog učinka ova Hamrenova reprezentacija osuđena je nažalost na duge lopte i mnogo zujanja ovih samo radišnih veznjaka. Ipak, Ibrahimović je nerijetko bio okružen brojnom talijanskom stražom, te niti od toga nije bilo velike koristi.
Defanziva je najjači adut ove Italije (cinici će reći, a koje nije bila), strpljenje i vjera u onu staru fudbalsku maksimu da je najvažnije ne primiti gol, a da će se već nešto stvoriti na drugoj strani, posebno kad iz prve utakmice nosite kapital od velika tri boda.
Po tim načelima je i sastavljena ova pragmatična talijanska jedanestorka, u defanzivi je to prvo blok od pet igrača (dva napadača, tri vezna), pa onda peteročlana zadnja linija koju sa tri stopera tvore Candreva i Florenzi kad se povuku i preuzmu krila Švedske. Taj "2+3" prednji blok za cilj ima kanaliziranje napada protivnika na bok, gdje on onda postaje laka lovina.
Kao ilustraciju talijanske igre na poluvremenu je društvenim mrežama kružila mapa sa svim dodavanjima Edera u prvih 45 minuta. Nacrtan je prazan teren, bez ijedne linije, jer ovaj ofanzivac nije imao nijedan pas u prvom dijelu meča.
Bonucci je majstor vođenja igre iz zadnje linije
U napadu je to i kod njih pretežno orijenitisano na duge lopte, stavljanjem Bonuccija u ulogu "quarterbacka" iz američkog fudbala. Vidjeli ste prvi gol Italije protiv Belgije, a dokazuje to sjajni stoper Juventusa već nekoliko sezona. Ako malo pogledate ovaj vezni red Italije sa Parolom i Giaccherinijem, kao i bekove koji su klasična krila vi ustvari imate fizionomiju napada jednog NFL tima, jednog "quarterbacka" i pregršt hvatača koji se kreću i čekaju dugo dodavanje.
Prvo poluvrijeme bilo je jedno od nezanimljivijih na prvenstvu. Šveđani nisu uspjeli, a možda to nisu niti željeli da loptu predaju Talijanima. Posjed je bio na Švedskoj strani od skoro 60%, ali je to bilo kako smo opisali - jalovo i bez učinka.
Ništa se nije mjenjalo, sve do 60. minute kad je Pellea zamijenio mobilniji Simone Zaza. Zaza je napadač drugačijeg profila, nižeg težišta i šireg repertoara rješenja s loptom u nogama.
Rasplet kao klasik reprezentativnog fudbala
Kako je prolazilo vrijeme tempo je bio slabiji, a kvalitet rješenja na terenu sve lošiji. Talijanski stoperi udruženo su tukli Ibrahimovića, najviše naravno Chiellini. Na drugoj strani je vraćao Guidetti koji je najviše vremena provodio prateći u stopu Daniele De Rossija, potpuno ga isključivši iz igre.
Rasplet je došao na samom kraju, kao čisti klasik ove priče i italijanske fudbalske filozofije. Igrala se 88. minuta, Chelini je brzo izveo jedan aut, Zaza osvojio zračni duel, a Eder se sjurio pored umornih švedskih defanzivaca koji su samo gledali kako rođeni Brazilac zabija za pobjedu.
Italija je sigurna u drugom krugu, ne možemo reći nezasluženo, ali mučno, na rezultat. Švedskoj ostaje tri dana kalkulacija i vjerovanje u neku od kombinacija koja im osigurava plasman u osminu finala.
