Atalanta, boginja iz Bergama: Počeli brukanjem bh. nogometa, završili odlaskom u Ligu prvaka
Taj šarmantni tim iz Bergama, kao trećeplasirana ekipa Serije A izborio je plasman u Ligu prvaka. Oni koji su pratili Atalantu tokom čitave sezone znaju da su to učinili apsolutno zasluženo - hrabro, srcem, a kada je najviše trebalo, glavom i sada već neupitnim kvalitetom.
Misli igrača i navijača ovog kluba u zadnjem kolu Serije A protiv Sassuoloa trebale su biti samo na njihovom zelenom terenu, s obzirom na to da su imali sve u svojim rukama i trebala im je pobjeda za siguran plasman u Ligu prvaka, ali kada je Berardi doveo goste u vodstvo na početku meča, "nula Intera" u 40 km udaljenom Milanu i vodstvo Rossonera u 250 km udaljenoj Ferrari, učinili su iste te misli vrućih navijača iz Bergama najgorim košmarom. Iz ruku je, barem nakratko, ispušteno more prolivenog znoja koje je potrebno da jedan prosječan tim postane vrhunski. A oni to jesu, jer hrabrost i srce koje nose iz prethodnih sezona, sada su nadogradili iskustvom
Hrabrost, kvalitet i hladna glava
Nezaustavljivi Duvan Zapata, najveći eksponat ovosezonskog čuda iz Bergama, nekad sredinom drugog dijela prvih 45 minuta pogodio je za 1:1, a nakon nepromišljenog crvenog kartona istog onog Berardija, duboko u sudijskoj nadoknadi prvog poluvremena, počelo je buđenje iz košmara i povratak u najljepše slike jave i realnosti. Njihova vruća glava, tada je, bez obzira na vulkasnku toplinu iz koje izvire želja za pisanjem historije, ostala hladna, pustivši Sassuolo da upadne u zamku nepromišljenosti uslijed velikih tenzija. Epilog: gosti su ostali s igračem manje, a domaći uz brojčanu prednost osigurali još 45 minuta prezentovanja igre i filozofije koja ih je plasirala među elitne italijanske klubove.
Nakon Zapate, ubice iz vrha napada, maestralni Gomez postigao je drugi pogodak za vodstvo od 2:1 i otvorio je vrata historijskog rezultata, a kohezija kojom odiše ova ekipa svoj vrhunac doživjela je kada je Mario Pašalić samo tri minute nakon ulaska u igru pogodio za 3:1 i tako poveo za ruku svoj tim kroz vrata raja - prema Ligi prvaka. Emocije koje su nakon toga zračile stadionom i čitavim gradom nemoguće je objasniti riječima. Čarobno, najjednostavije rečeno. U prostoru gdje se ispisuje historija, magija ostaje zauvijek.
"La Dea" - boginja kojoj se klanja čitav Bergamo, pod vodstvom maestralnog Gian Piero Gasperinija očarala je čitavu Evropu. Nije to floskula za ekipu koja je potpuno iznenađujuće u maratoskoj trci od 38. kola bila uspješnija od Rome, Milana i Lazija, na papiru puno većih i snažnijih timova.. U državi gdje su definicije nogometa taktika i odbrana, uspjeli su sezonu završiti sa 77 postignutih pogodaka, po čemu su najbolji u čitavoj Seriji A, bolji čak i od Juventusa koji već godinama bez premca dominira i u čijem dresu je ove sezone igrao jedan od najboljih igrača današnjice i svih vremena - Cristiano Ronaldo.
Atalanta je od prvog do posljednjeg kola igrala na svoj način, napadački i za gol više, zbog čega njihov uspjeh iz ove sezone i plasman u Ligu prvaka još više dobija na značaju. Uz to, ovaj tim uspio doći do finala Kupa Italije, takmičenja u kojem je puno prije Ajaxa održao čas nogometa dominantnom Juventusu i prvi uništio njihove snove o trostrukoj kruni. U Bergamu je, za one koji ne znaju, Stara dama poražena sa 3:0, no na kraju Atalanta ipak nije uspjela osvojiti ovo takmičenje jer su u finalu doživjeli poraz od Lazija.
Ključ je u povjerenju
O Atalanti, gradu iz kojeg ovaj klub dolazi, njihovim navijačima, igračima, treneru, historiji i svemu što čini ovaj kolektiv, može se pisati danima, ali zaustavit ćemo se na već napisanim podacima kada je riječ o igranju u domaćim takmičenjima. Atalanta će igrati Ligu prvaka, dok velikani poput Milana, Rome i Lazija nisu među četiri najbolje italijanske ekipe. Bez obzira na to što već sezonama prodaju najbolje igrače, one koji su stvoreni pod današnjim identitetom kluba, uspjeli su pratiti i držati se jednog puno ranije konstruisanog projekta i ostvarili su najveći uspjeh u historiji kluba.
Koliko istinska vjera i međusobno povjerenje mogu biti važan faktor u nogometu, najbolji je pokazatelj upravo način na koji Atalanta već godinama funkcioniše. Kada je na početku sezone 2016. godine ovaj tim izgubio četiri od prvih pet utakmica u Seriji A, činilo se da će klub odustati od ranije zacrtanih dugoročnih ciljeva i uručiti otkaz treneru Gaspereniju, ali totalno suprotno, u najtežim trenucima stali su iza šefa i njegovog stručnog štaba pruživši mu bezuvjetnu podršku, što se tada iz neke neutralne perspektive činilo kao ludost. Od tada, svakim danom i svakom utakmicom, ta odluka bivala je sve ispravnija i ispravnija.
Zanimljivo, slična priča, barem ona koja se odnosi na podršku treneru, desila se nakon Atalantine rapsodije na Olimpijskom stadionu "Asim Ferhatović Hase" gdje su protiv Sarajeva odigrali jednu od najboljih utakmica tokom svih ovih zajedničkih godina i jednom od najvećih bh. klubova za 90 minuta uspjeli su postići čak osam pogodaka. Tada je pod velikim znakom pitanja bila sudbina trenera Bordo kluba Husrefa Musemića, ali identično kao što je Atalanta uradila 2016. godine, klub s Koševa pružio je podršku svom treneru i već na kraju sezone koju su počeli najvećim porazom u historiji kluba, osvojili su duplu krunu u Premijer ligi BiH.
Atalanta je dokaz da strpljenje i samouvjereno koračanje prema zacrtanom cilju u nogometu nekada može nadmašiti i najveća očekivanja, a bajka koja je u augustu počela na najvećem bh. stadionu, u maju je završila najljepšim mogućim epilogom - plasmanom u Ligu prvaka. Jedinstvenim načinom vođenja kluba uz maksimalan fokus na igrače iz omladinske škole Atalanta je zaludila navijače širom Evrope.
U sportu kojem novac svakodnevno ubija osnovne vrijednosti i načela, Atalanta je pokazala da je nogomet ipak - nešto više. Oni su ovo zaslužili.
