Helikopterom SkySportsa sniman je odlazak Mourinha iz Cobhama, trening centra Chelseaja. Tako je to u "zemlji fudbala" kada odlazi magnet za medije, jedan od najboljih trenera fudbala ikada, "The Special One" kome samo Roman Abramovič može dati otkaz. Dva puta.
Pokrio je Jose glavu kao haški optuženik prilikom hapšenja, a njegov vozač što je brže mogao projurio pored Nikonovih, Canonovih i ostalih fotoaparata. Nije uspio napraviti dinastiju što je planirao u ovom mandatu i ostati dugo na klupi Plavaca. Stoga, nije mu stalo do "bliceva".
Na relaciji Mourinho-Chelsea ne vrijedi kliše "nikad zbogom, samo doviđenja". Ovo je zbogom, dok se ne sastanu u Ligi prvaka ili Premiershipu na suprotnim stranama, jer ponovni povratak na Stamford Brigde u budućnosti izgleda nemoguć za 52-godišnjeg trenera. Krajem prošle sezone jasno je kazao:"Ne planiram otići osim ako mi Abramovič kaže:'Dosta je'. Tada bi otišao u drugi engelski klub."
Eh da, onaj helikopter SkySportsa. Razlika je to koja razdvaja otočki fudbal od ostatka svijeta i koja govori šta Otoku znači fudbal. I šta i fudbalu i Otoku znači Jose Mourinho. Suvišno je porediti, ali kod nas se primjerice helikopter "diže" samo kada bukne vatra u Hercegovini ili voda u Bosni. Ili kada dolazi Papa. Zato u 66.6 posto slučajeva ne volimo da helikopter služi svrsi.
Visoka otpremnina produžila boravak
Nekako se čini da bi mu Abramovič ranije uručio otkaz, prije Božića, ali dugo su se "preklapali" oko otpremnine i, kako stvari stoje, Portugalac vjerovatno neće izvući 40 miliona funti kako se navodilo. Onaj četverogodišnji ugovor potpisan na početku sezone samo mu je produžio život, jer da je otpremnina manja i da je rasprava oko iznosa koji će mu biti isplaćen ranije pronašla najbolje rješenje, ne bi Rus čekao decembar da presječe konopac.
Mourinho odlazi malo prije onog u što je možda najviše zaljubljen i što Premiership čini unikatnim, a to nosi tako simpatično ime - "Boxing day", dan kada se u Britaniji dijele Božićni pokloni, a fudbaleri i dalje igraju utakmice na zelenim plohama.
Priznao je Mourinho da mu je to nedostajalo dok je bio u Interu i Real Madridu. Chelsea će tog dana, 26. decembra ugostiti Watford, ali na klupi neće biti Portugalac nego Holanđanin Gus HIddink koji u ovom desetljeću ima samo neuspjehe - prosuo je Turskoj kvalifikacije za Euro 2012 i Holandiji kvalifikacije za Euro 2016. No, to je sada manje bitno.
Ono što je bitno jeste da Chelsea neće više biti isti. Karakter koji je Mourinho unio u njega tokom prvog mandata trajao je dok su plavi dres nosili Drogba, Lampard, Essien, Ashley Cole, Terry, Carvalho, Cech, a onda je došlo vrijeme smjene generacija koju je trebao napraviti Jose. Ipak, on to neće učiniti.
Posao je počeo, ali ga nije završio i još samo treba da do kraja izlape Terry i Ivanović i da dođe dugoročno rješenje na klupi Chelseaja. Od tada ćemo gledati neki novi karakter Plavaca koji uskoro mijenjaju i izgled stadiona. Tada će sve Mourinhovo ostati u prašnjavoj knjizi historije.
Nema potrebe nabrajati šta je Mourinho sve osvojio, to svakako izgleda kao lista želja, priča za malu djecu, a za Mourinha ispunjeni CV. Ali, bez permanetnog dokazivanja nema života. Dobro, zaradio je Mourinho novca da može prehraniti pola Afrike i preživjeti još 16 života, ali ovdje se ne radi o tome.
Svaki dan je novo dokazivanje
U ovim situacijama ono ljudsko, ili neljudsko - nazovite to kako god hoćete - sada vlada i to proizvodi bol zbog toga što su mu onih devet poraza u Premiershipu nanijeli treneri koji skupa na velikom nivou nemaju trenerskih trofeja koliko on sam, a slično je i sa igračkim trofejima onog dijela svlačionice s kojim se gledao kroz optički nišan.
To je ona bol kada znaš da ti se smiju kompleksaši iza tastature i to ne liječi novac. Niko nije nahranio ponos papirnatim bogatstvom niti zlatnicima, nego dokazivanjem na bojnom polju. A tamo je Mourinho 228 dana nakon svoje treće titule Premiershipa u sezoni u kojoj je 272 dana bio na prvom mjestu - što je rekord engleskog fudbala - prvi put u životu doživio debakl.
Zadivio je Lamparda kojem je na ljeto 2004. godine, dok se engleski veznjak tuširao, prišao i rekao:"Ti si najbolji na svijetu. Samo treba da osovjiš nešto sa Chelseajem. Razlika između tebe, Deca, Zidanea i Vieire je samo što su oni osvajali trofeje." Godinu i po dana kasnije Lampard je proglašen drugim najboljim igračem svijeta iza Ronaldinha. Materazziju je sedam dana prije finala Lige prvaka 2010. godine između Intera i Bayerna otkucao poruku:"2:0 za nas". Tako je i bilo. Ibrahimoviću je prije odlaska u Barcelonu na ljeto 2009. godine kazao:"Ideš tamo da osvojiš Ligu prvaka, ali ja ću je osvojiti". Održao je riječ.
Bezbroj je primjera koliko je igrača motivirao i koliko mu se mnogi dive. Ali, u ovom mandatu na klupi Plavaca nešto je krenulo po zlu. To se, dakle, desilo i onome koji je inspirisao Drogbu, Sneijdera, Lamparda, Stankovića, Ibrahimovića i mnoge druge velike karaktere. I njemu se desilo da potpuno izgubi kontrolu nad ekipom koja je pod njegovim vodstvom prije samo šest mjeseci bila apsolutni favorit za odbranu titule.
U svojoj 110-godišnjoj historiji Chelsea nije imao boljeg trenera, u historiji Premiership nije imao trenera sa boljim prosjekom osvojenih poena po meču, svijet fudbala nije vidio trenera koji plijeni veću pažnju, ali je jednom takvom jedan Rus dva puta dao otkaz. Jedan takav je kao akutelni prvak Engleske nakon 16 kola sezone u kojoj brani titulu skupio samo 16 bodova ostvarivši statistiku s kojom je Chelsea ispadao iz lige.
Na kraju je dobio otkaz. I dokazao svima da ordenja i moralne pobjede iz prošlosti ne mogu spasiti današnjicu, da je svaki dan novo dokazivanje i da je sve osim onoga što trenutno imate na tanjiru - šarena laža. Na ovom svijetu za koji znamo pravila su takva.
