Sramota je kad na kraju naše nogometne priče neko odgovoran za neuspjeh krene kući i ne razumije kakvu smo šansu upropastili.
Reprezentacija BiH je 8. oktobra imala priliku napraviti prvi od dva koraka ka historijskom Evropskom prvenstvu u nogometu, u trenutku kada su igrali Ligu Nacija (A), protiv Italije, Nizozemske i Poljske, učesnicima odgođenog Eura koji se igra 2021. godine, a koji tako dugo i željno iščekujemo, posebno nakon svih dosadašnjih neuspjeha. Na Grbavici smo u prvom od dva meča finala na domaćem terenu izgubili od Sjeverne Irske nakon penala. Krah se već tu desio.
Sve ostalo što su u Ligi nacija nogometaši BiH popularni Zmajevi pokazali bio je bolni udarac na našu stvarnost. U konačnici, ostvarili smo rezultat koji nije ni polovina naših mogućnosti, a i u kontekstu toga šta smo sposobni uraditi. Realno bi, da su predvođeni Edinom Džekom i Miralemom Pjanićem došli do finala baraža za Evropsko prvenstvo 2021. godine, naši očigledno nedovoljno dobri igrači imali najbolje prijateljske nogometne utakmice u Evropi za duel protiv Slovačke, jer su to uspjehom iz 2018. godine zaslužili i dobili kao bonus. Na kraju naše priče, s druge strane, bonus je došao na neuspjeh, pa smo tako poraze od velikana shvatili ozbiljnije nego što to zapravo i jesu. I nije bez razloga.
Razočarenje: Gorčina, nada i euforija
Razočarenje je definitivno najjači utisak; pored gorčine, izgubljene nade i euforije da imamo priliku za nešto veliko - stavivši tačku na dvije godine neuspješne potrage na krilima za goropadnim Zmajevima.
Nakon Brazila i najveće sportske euforije u historiji naše države strmoglavi pad pred ciljem za kraj jedne priče daje rezultat koji je ipak loš, ili neuspješan, suštinski nedovoljno dobar, pa čak i neprihvatljiv, u zavisnosti od toga koliko ko cijeni igrački kadar i taktike Roberta Prosinečkog na početku i Dušana Bajevića na kraju.
Nismo se obrukali, daleko od toga. Bilo je ohrabrujućih rezultata koji su pokazali da nismo zalutali u Ligu nacija (A), predstavili smo se kao ozbiljna i respektabilna nogometna reprezentacija, suprotstavili smo se evropskim velesilama na terenu i pokazali ozbiljnost UEFA-i da je sistem ovdje, nakon agonije iz 2010. godine, ipak uspostavljen. Ne može mu se dati visoka ocjena, ali evidentno je da postoji.
Eksterijer kao vanjski izgled bh. nogometa na nivou, a enterijer, kao unutrašnjojst i sistem - čista personifikacija života u našoj, složit ćemo se svi, nedovoljno dobro uređenoj državi. Pod tim okolnostima, najmanje što se očekivalo je da budemo, kako kaže statut, "neutralan u političkim i vjerskim pitanjima", dobro organizovan savez, od kojeg ljudi očekuju da kroz domaću ligu, razvijanje klubova i mladih igrača kreira nogometnu priču da smo neko i nešto u Evropi, jer - em volimo, em znamo i možemo, i ono najbitnije, hoćemo i želimo. A "niđe" nas!
Nažalost, svjetlosnu godinu smo iza Hrvatske, bilo bi tragično porediti se s njima u bilo kojem kontekstu, iako to uvijek potajno želimo. Reprezentativni nogomet je djelomično približan onom u Srbiji, ali također bi besmisleno bilo porediti nivo njihovog klupskog nogometa s našim. Svjetlosnu godinu smo i iza Evrope, odavno nespremni da napravimo bilo kakvog igrača za klubove iz najboljih liga, a kamoli za velike timove. Problem predstavlja i prikriveno, ali očito poštivanje nacionalnog ključa. I šlag na tortu, nakon neuspješnih baraža protiv realno jačeg Portugala i kao i mi nezgodne Irske, protiv Sjeverne Irske i Slovačke ne možemo doći ni u poziciju da se borimo za Euro. To je najveći poraz.
Dovoljno (2)
Problem je gorčina, ona je hronična, pa i generalna, jer nije riječ samo o reprezentaciji. U njoj leže činjenice da se nijedan bh. klub nikada nije plasirao u grupnu fazu Evropske lige, a da smo prvo pretkolo Lige prvaka posljednji put prošli u sezoni 2008/2009. Premijer liga, temelj nogometa jedne države, već godinama napreduje korak po korak, često diše na obećanjima i u konačnici, iz godine u godinu podvlači liniju ispod istih pojedinačnih i zajedničkih neuspjeha. Zar kao slučajnost može doći ispadanje s liste najboljih 50 reprezentacija svijeta, "selidba" u 4. šešir za izvlačenje grupa u kvalifikacijama, "nejasni" porazi od Finske, Armenije, Grčke i na koncu Sjeverne Irske?
Izgubljena nada će se vratiti, nogomet je to. S ovim ili novim čelnicima, selektorima, igračima te raznolikom, poprilično teškom i zahtjevnom bh. javnošću. U sivilu koje nas okružuje, a koje smo i sami sebi stvorili, definitivno ne treba zaboraviti ni sve pozitivne priče, realizovane i uspješno izvršene projekte, održane seminare i obavljene edukacije koje će svakako jednog dana biti naša pobjeda. Ne treba zaboraviti ni hrabru igru protiv Italije u dva navrata, oba puta u gostima, ni osvajanje Lige nacija (B), kvalitetne rezultate mlade reprezentacije, Gojakovo afirmisanje u ozbiljnog igrača, "spašavanje" Ahmethodžića i Hadžikadunića, upitno potrebnu u ovom vremenu, kupljenu i uređenu zgradu Nogometnog saveza, izgradnju kampa u Zenici i drugim raznim vrstama pomoći nižim savezima. Suština je: dovoljno (2), a ne dobar ili vrlo dobar, kako se pokušava predstaviti i ocijeniti.
I na kraju, kao treći dio našeg, ali i svakog razočarenja - nada, u bolje sutra, u nogometnom i stvarnom svijetu, te vjera da ono što volimo, osjećamo i pratimo, ponekad i mrzimo, budi naše snove i vodi nas ka uspjehu i sreći, a ne razočarenju i još jednom nacionalnom neuspjehu, kao što je to sada slučaj.
Nakon Bajevićevih posljednjih riječi na kormilu Zmajeva i potpunog preuzimanja odgovornosti,sramota je, da se zna, kad se nakon očiglednog sportskog neuspjeha mnogi pokušavaju sakriti. Ostavke? Ni na vidiku, valjda dvica dovoljna...
Psiholog tvrdi da djecu trebate podučiti ovoj vještini, daje im brojne prednosti
