Uzimajući u obzir činjenicu koliko je učestala plastika u modernom društvu, nije izenađenje da se mali dijelovi mogu pronaći gotovo svugdje na Zemlji, čak i na mjestima koja se smatraju čistim. Od Sjevernog do Južnog pola, od najdubljih dijelova okeana do najviših vrhova planina moguće je pronaći mikroplastiku koja se kreće lancem ishrane sve do ljudi.
Neki materijali se analziraju u cilju rješavanja problema mikroplastike, a među njima su nanoceluloza, poluvodička žica, magnetni "nanostubovi" i filtracijski stubovi napravljeni od pijeska, šljunka i biofilma. Novi dizajn pokazuje potencijal, tvrde stručnjaći s Instituta Daegu Gyeongbuk za nauku i tehnologiju (DGIST) u Južnoj Koreji.
Supstanca poznata kao CFT (covalent triazene framework) je ključna. S obzirom na to da je ovaj materijal vrlo porozan te da ima veliku površinu, unutra ima dosta prostora za pohranjivanje molekula koje "hvata". Nedavna istraživanja su pokazada da slična jedinjenja mogu eliminisati organske boje u industrijskim otpadnim vodama. Tim je naporno radio kako bi molekule u CTF-u učinio više hidrofilnim, a zatim su materijal podvrgnuli blagom procesu oksidacije.
Pomenuti materijali koji se ispituju uspijevaju ukloniti gotovo 100 posto zagađivača. Za samo 10 sekundi je iz vode uklonjeno više od 99,9 posto zagađivača zahvaljujući brzini rada filtera. Osim toga, materijal se može reciklirati više puta bez gubitka djelotvornosti.
U drugom eksperimentu su naučnici napravili vrstu polimera koji može apsorbovati sunčevu svjetlost, pretvoriti je u toplotu, a potom tu toplotu koristiti za uklanjanje isparljivih organskih hemikalija koje su također zagađivači. Snagom jednom sunčevog zračenja je eliminisano više od 90 posto hemikalija.
Više od 99,9 posto oba zagađivača bi se moglo eliminisati prototipom koji je koristi obje membrane.
