Kineska svemirska solarna elektrana bi mogla poslužiti i kao vojno oružje

Koncept se zasniva na masivnoj orbitalnoj infrastrukturi sposobnoj za prikupljanje solarne energije u svemiru i njen prijenos na Zemlju putem usko fokusiranih mikrotalasnih zraka.

Takvi sistemi se obično razmatraju kao budući izvori čiste energije, ali istraživači kažu da bi ista tehnologija mogla omogućiti i druge strateške sposobnosti ako se prilagodi u odbrambene svrhe.

Nedavni rad kineskog naučnika Duana Baoyana, profesora na Univerzitetu Xidian i vodećeg arhitekte kineske inicijative "Zhuri" ili "lov na sunce", ocrtava redizajniranu arhitekturu projekta. Prema izvještaju, obnovljeni sistem bi mogao podržavati više funkcija "kao što su komunikacija, navigacija, izviđanje, ometanje i daljinsko upravljanje", pored svoje primarne uloge prijenosa energije iz svemira.

Prema izvještaju Ling Xina za South China Morning Post (SCMP), sistem se oslanja na izuzetno uske, precizno upravljive mikrotalasne snopove sposobne za prijenos energije iz orbite do zemaljskih prijemnika na velike udaljenosti. Iako je dizajniran za efikasan prijenos energije, ista sposobnost formiranja snopa bi se, teoretski, mogla koristiti za ciljanje komunikacijskih sistema, potencijalno ometajući signale ili osiguravajući vojne komunikacije.

Tehnologija spada pod koncept solarne energije bazirane na svemiru (SBSP), koji uključuje prikupljanje sunčeve svjetlosti u orbiti, gdje je gotovo kontinuirana i nije pod utjecajem vremenskih prilika ili ciklusa dana i noći. Energija se pretvara u električnu energiju, a zatim se bežično prenosi, obično pomoću mikrotalasa ili lasera, do prijemnih stanica na Zemlji.

Istraživači tvrde da bi takvi sistemi mogli proizvesti daleko više energije po jedinici površine od zemaljskih solarnih farmi, jer orbitalni paneli rade bez atmosferskih gubitaka ili oblačnosti.

Kineski OMEGA dizajn, skraćenica za Orbit M-shaped Exploration and Gigawatt Application, prvi put je predložen 2010-ih i od tada se razvio u modularnu arhitekturu sastavljenu od više manjih jedinica za prikupljanje solarne energije. Distribuirani dizajn ima za cilj da pojednostavi inženjerske izazove, poboljša upravljanje toplinom i osigura da sistem nastavi funkcionirati čak i ako neki moduli otkažu.

Globalna utrka za iskorištavanje energije iz svemira
Kina nije jedina koja se bavi ovom idejom. Svemirska solarna energija privukla je sve veću pažnju svemirskih agencija i istraživačkih institucija širom svijeta. U SAD-u, NASA je istražila koncept SPS-ALPHA (Solar Power Satellite putem proizvoljno velikog faznog niza), koji se također oslanja na velike mreže modularnih jedinica za prikupljanje solarne energije i njeno slanje na Zemlju.

U međuvremenu, istraživači Kalifornijskog instituta za tehnologiju lansirali su prototip sistema, Space Solar Power Demonstrator, 2023. godine. Projekt je testirao tehnologije uključujući strukture koje se mogu rasporediti, napredne fotonaponske ćelije i mikrovalni niz sposoban za bežični prijenos energije u orbiti.

Evropa također proučava koncept kroz inicijativu SOLARIS Evropske svemirske agencije, koja procjenjuje da li bi orbitalne solarne elektrane mogle kontinuirano snabdijevati Zemlju obnovljivom energijom u narednim decenijama.

Uprkos rastućem interesu, tehnologija ostaje tehnički i ekonomski izazovna. Izgradnja struktura kilometarskih razmjera u orbiti, prijenos energije preko desetina hiljada kilometara i održavanje precizne kontrole snopa su među glavnim preprekama s kojima se istraživači i dalje suočavaju.

Naučno-fantastične ambicije i strateške implikacije
Kineski napori u oblasti solarne energije bazirane u svemiru također se nalaze uz nekoliko drugih ambicioznih projekata koji ističu obim dugoročnog svemirskog planiranja zemlje. To uključuje koncepte poput projekta "Nantianmen Project", koji se u kineskim medijima često opisuje kao teorijski sistem nosača aviona baziran u svemiru, kao i prijedloge za izgradnju nuklearnog reaktora na Mjesecu za napajanje buduće lunarne infrastrukture početkom 2030-ih.

Druge misije koje već napreduju, odražavaju isti eksperimentalni poticaj. Na primjer, očekuje se da će kineska misija Tianwen-2 pokušati izvršiti složenu operaciju uzorkovanja asteroida koristeći robotske ruke dizajnirane za usidravanje na rotirajuću svemirsku stijenu. Zemlja je također razgovarala o futurističkim konceptima lansiranja kao što je elektromagnetna lansirna rampa za rakete, koja bi mogla ubrzati svemirske letjelice koristeći elektromagnetne sisteme sa zemlje umjesto konvencionalnih raketa.

U ovom kontekstu, svemirski solarni sistem Zhuri predstavlja još jedan dio šire tehnološke strategije usmjerene na dugoročnu svemirsku infrastrukturu. Iako njegov glavni cilj ostaje kontinuirano generiranje čiste energije iz orbite, sposobnost prijenosa visoko kontroliranih mikrovalnih zraka i podrške komunikacijskim i navigacijskim funkcijama sugeriše da bi mogao postati i dio veće orbitalne mreže koja podržava satelite i druge svemirske sisteme.

Danas je tehnologija još uvijek eksperimentalna, ali napredak u bežičnom prijenosu energije, modularnim svemirskim strukturama i orbitalnoj proizvodnji, stalno približava realizaciji ideje koje su nekada bile ograničene na teorijske studije praktičnom testiranju.