Znate li šta je "Stara Evropa": Prahistorijske kulture s tragom u BiH prve su obrađivale zlato i naglo nestale

Stara Evropa nije bila jedna država ni jedan narod, nego niz srodnih kultura na prostoru današnje Mađarske, Rumunije, Bugarske i Ukrajine, otprilike od 6000. do 3000. godine prije nove ere. Tako je opisuje historičar Patrick Wyman u tekstu objavljenom uz svoj podcast Tides of History. Nastala je tamo gdje se velika stepa spaja s plodnim ravnicama istočne Evrope, uz obale Crnog mora.

Njeni temelji su prvi farmeri koji su prije oko 9.000 godina iz Anadolije stigli na obale Egejskog mora. Za nekoliko stoljeća proširili su se Balkanom i dolinom Dunava, od bugarske obale Crnog mora do rubova Alpa.

Interaktivna karta

Od Plodnog polumjeseca do Irske: Kako su prvi farmeri za više od 6.000 godina naselili Evropu

Dok su njihovi potomci nosili poljoprivredu dalje na zapad, sve do Atlantika, Podunavlje je ostalo srce evropskog neolita: tu su farmeri bili naseljeni najduže, a veze s Anadolijom bile najjače.

"Ovo je bila Stara Evropa, zaista izgubljena civilizacija, dom metalurgije bakra i zlata i nekih od prvih gradova na svijetu, ako ne i prvih", piše Wyman.

Život na umjetnim humcima

Za razliku od farmera zapadnije, ljudi Stare Evrope nisu gradili duge kuće ni megalite, a ni groblja im nisu bila posebno važna. Najvažnija su bila naselja, mjesta koja su stoljećima, pa i hiljadama godina, pripadala istoj zajednici. Kuće od blata gradili su jednu na drugoj, generacija za generacijom, i tako su nastajali umjetni humci, tellovi. Bilo je i nižih, "ravnih" naselja i privremenih logora pastira, ali su tellovi bili središte života.

Tell Junacite kod Pazardžika u Bugarskoj naseljavan je oko hiljadu godina, od početka petog milenija prije nove ere. Visok je 12 metara, s promjerom od 110 metara, navodi se na stranici međunarodne arheološke škole koja ga istražuje.

Presjek Karanova kod Nove Zagore pokazuje cijelu tu historiju: najniži slojevi potječu iz ranog neolita, srednji iz bakarnog doba, a vrh, nakon duže pauze, iz ranog bronzanog doba. Prema Nacionalnom arheološkom institutu s muzejom u Sofiji, ti slojevi služe kao hronološko mjerilo za cijeli istočni Balkan.

Stanovnici tellova redovno su palili cijele kuće, pa i čitave slojeve naselja, često sa svim stvarima u njima, a zatim gradili nove na pepelu. Wyman smatra da je to bio namjeran čin, možda obred pročišćenja ili obnove. Slično zaključuje i Institut za proučavanje antičkog svijeta Univerziteta New York (ISAW): pokusi s replikama kuća nisu dostigli temperature kakve se vide na nalazištima, pa su kuće vjerovatno namjerno punjene gorivom.

"Tellovi su doslovno utjelovljavali zajednički život grupe koja je odlučila da na njima živi, stoljeće za stoljećem", piše Wyman.

Figurine koje i danas zbunjuju

U tellovima su radili vješti lončari, koji su pravili fino ukrašenu keramiku i glinene figurine. Figurine se nalaze posvuda: u jamama za otpad, u zidovima i krovovima, na istaknutim mjestima u kućama i u kućama koje su namjerno spaljene. Dugo su smatrane prikazima boginja, ali njihovo značenje nije poznato, kao ni to da li sve zaista prikazuju žene.

"Možda su bile boginje. Možda nisu. Jasno je da su bile važne ljudima koji su ih pravili", navodi Wyman.

Na zapadnom rubu: Gornja Tuzla i Butmir

Na zapadnom rubu tog svijeta bila su i neolitska naselja u Bosni i Hercegovini. U Gornjoj Tuzli život je, prema radu arheologa Dženana Brigića objavljenom 2025. u Godišnjaku ANUBiH, trajao najmanje oko 1.000 godina, od sredine šestog milenija prije nove ere, prvo kroz starčevačku, a zatim kroz vinčansku kulturu. Brigić smatra da je naselje moglo živjeti i od soli, koja se u obližnjim rudnicima vadi i danas.

Najznačajnija kasnoneolitska pojava u BiH je, prema Zemaljskom muzeju BiH, butmirska kultura, nazvana po Butmiru kod Sarajeva, gdje je naselje otkriveno 1893. godine. Prepoznaje se po keramici sa spiralnim motivima i izrazito realističnim glavama figurina. Najveće butmirsko naselje bilo je Okolište kod Visokog, osnovano oko 5200. godine prije nove ere. Arheolog Robert Hofmann s Univerziteta u Kielu procjenjuje da je u vrhuncu imalo 500 do 600 kuća i 2.000 do 3.000 stanovnika, a da je napušteno oko 4700. godine prije nove ere, prije svega iz društvenih razloga.

Arheologinja Marija Gimbutas, koja je uvela pojam Stara Evropa, i sama je 1967. s Alojzom Bencom iz Zemaljskog muzeja počela iskopavanja u Obrima kod Kaknja, gdje mlađi slojevi pripadaju butmirskoj kulturi. Rezultate je objavila u radu "Obre i njegovo mjesto u Staroj Evropi", navodi arheologinja Ernestine Elster.

Prvi bakar i najstarije zlato

Najveći iskorak lončara Stare Evrope bile su peći koje su postizale sve više temperature. Wyman navodi da bakarna metalurgija vjerovatno nije izmišljena ovdje, ali su upravo te peći bile dovoljno vruće za topljenje bakra, pa su u Staroj Evropi nastali prvi kvalitetni metalni alati na svijetu. Na nalazištu Belovode u Srbiji potvrđeni su tragovi topljenja bakra iz 49. stoljeća prije nove ere, što Univerzitetski koledž London (UCL) smatra najstarijim pouzdanim dokazom razvijene metalurgije na svijetu.

Bakar je otvorio put i obradi zlata. U nekropoli kod Varne, koja je prema radiokarbonskom datiranju tima Thomasa Highama, objavljenom 2018. u časopisu Radiocarbon, korištena od oko 4600. do 4350. godine prije nove ere, pronađeno je zlato koje se smatra najstarijim obrađenim zlatom na svijetu. Grobovi otvoreno pokazuju hijerarhiju: istaknuti muškarci sahranjeni su s bakarnim i kamenim oružjem i zlatnim nakitom. Od 312 istraženih grobova, samo četiri sadržavala su tri četvrtine svega zlata, piše Smithsonian Magazine.

Wyman ističe da je Varna izuzetak, jer tellovi inače pokazuju tek male društvene razlike, a poneka kuća bila je tek nešto veća od drugih. "Vjerovatno nije slučajnost da ukopi u Varni potječu s kraja zlatnog doba", dodaje.

Slom nakon 4200. godine prije nove ere

U dva stoljeća nakon 4200. godine prije nove ere napušteni su svi tellovi duž Dunava, mjesta naseljavana i po dvije hiljade godina. Na njihovim ruševinama stoljećima su tek povremeno pasla stada. Wyman naglašava da to nije bila promjena načina naseljavanja nego slom: mnogi tellovi nose tragove paljenja i nasilja, a opustjela su i ravna naselja između njih. Prema ISAW-u, spaljeno je i napušteno više od 600 naselja. U posljednjem sloju Tella Junacite iz tog vremena nađeni su skeleti razbacani među kućama, ostaci masakra, a jedna lobanja nosi tragove više udaraca.

Ko je za to odgovoran, nije poznato. Moguće je da se Stara Evropa raspala iznutra, zbog okoline iscrpljene nakon hiljada godina naseljenosti ili promjene klime. Moguće je i da su nove elite, poput onih iz Varne, nadmetanje pretvorile u pravi rat. Treća mogućnost je invazija.

U stepama istočno od Stare Evrope lovci-sakupljači postali su stočari, uzgajali ovce i goveda, a zatim pripitomili i konja.

Društvo im je postalo hijerarhijsko i vjerovatno ratobornije, a vođe, gotovo uvijek muškarce, sahranjivali su s oružjem i blagom u humkama, kurganima. Upravo nakon 4200. godine prije nove ere kurgani se pojavljuju i na crnomorskoj obali Stare Evrope. Prilozi u tim grobovima, poznatim kao kultura Suvorovo, gotovo su isti kao oni u stepi stotinama kilometara istočnije.

"Da li su ti stepski ljudi došli nakon što se Stara Evropa raspala? Da li su dovedeni kao saveznici u nekom strašnom unutrašnjem sukobu? Ili su bili pravi osvajači? Ne znamo", piše Wyman.

ISAW dodaje da se teza Marije Gimbutas, o mirnom svijetu boginja koji su uništili stočari na konjima, nije održala. Kraj je vjerovatno donijela kombinacija slabijih prinosa, promjene klime, sukoba oko resursa i doseljavanja iz stepe.

Posljednji procvat: Cucuteni-Tripolje

Stara Evropa nije nestala odjednom. Njena posljednja faza je kultura Cucuteni-Tripolje, istočno od starog srca civilizacije, na šumskoj stepi današnje Moldavije i Ukrajine. Prema Britannici, nastala je još u petom mileniju prije nove ere između rijeka Seret i Bug, a širila se do Dnjepra. Keramika joj je bila crvena ili narandžasta, ukrašena zaobljenim motivima.

Ta kultura ostavila je neka od prvih gradskih naselja na svijetu.

"Hiljade ljudi, možda čak 15.000, okupljale su se u dvospratnim drvenim kućama, poredanim u krug za krugom oko središnjeg mjesta okupljanja", piše Wyman.

Tipičan primjer je Taljanki u današnjoj Ukrajini. Novija istraživanja daju nešto niže brojke: arheolog René Ohlrau navodi da su mega-naselja imala do 320 hektara i 3.000 objekata, s najviše oko 11.000 stanovnika u vrhuncu.

Ni u njima, kao ni u tellovima, nema tragova izražene hijerarhije. Nije jasno ni čemu su služila: čini se da ljudi u njima nisu živjeli cijele godine, pa su možda dolazili sezonski, na obrede ili svetkovine, a zatim se vraćali u svoje zajednice.

Mega-naselja nestaju nakon oko 3500. godine prije nove ere, a nedugo zatim u stepama istočno od njih javlja se nova kultura, Jamnaja. Njeni nosioci vjerovatno su govorili praindoevropski, jezik iz kojeg potječu jezici kojima danas govore milijarde ljudi.