Totalni preokret: Naučnici kažu da bi decenijama stara teorija o porijeklu života mogla biti pogrešna

Studija je objavljena u časopisu Scientific Reports, a o njoj je pisao CNN. Ona dovodi u pitanje teoriju o porijeklu života koja postoji najmanje od 1961. godine. Još starija ideja da su sastojci za život stigli iz svemira, poznata kao panspermija, naučno je postavljena 1908. godine.

Za život su potrebne složene organske molekule. Nije jasno je li rana Zemlja imala dovoljno sirovina za prebiotsku hemiju, odnosno za hemijske reakcije koje stvaraju gradivne elemente života. Komete su građene od prašine i leda, ali sadrže i organski materijal. Zato su ih naučnici smatrali mogućim izvorom vode i organskih molekula na Zemljinoj površini.

Prebrzo su udarale

Prema studiji, Zemlja je u ranoj fazi mogla biti izložena udarima više od 100.000 kometa većih od 100 metara. Istraživači su koristili najnovije modele nastanka i razvoja kometa i taj period simulirali 100.000 puta.

"S obzirom na ono što znamo o uslovima na površini rane Zemlje, naše simulacije u prosjeku nisu pokazale nijedan uspješan udar", rekao je glavni autor studije Richard Anslow, koji je istraživanje radio tokom doktorata na Institutu za astronomiju Univerziteta u Cambridgeu.

Komete su sadržavale velike koncentracije ključnih molekula, ali su na Zemlju padale prebrzo da bi ih dostavile neoštećene. Anslow je naveo da u 54 posto simulacija nije bilo nijednog uspješnog udara, dok je u preostalih 46 posto bio barem jedan, a u vrlo malom broju do tri.

"Ne možemo sa sigurnošću isključiti da nikad nije bilo uspješnog udara, mogao je postojati neki slučajni", rekao je. Takav udar bi, međutim, morao pogoditi idealno mjesto na kojem već postoje tekuća voda i druge hemikalije potrebne za život, zbog čega je cijeli proces malo vjerovatan.

Cijanovodik se raspada pri udaru

Studija se fokusira na cijanovodik (HCN), važan spoj u prebiotskoj hemiji koji je otkriven u desetinama kometa, među kojima su Halleyeva i Hale-Bopp. Spoj vodika, ugljika i dušika u kombinaciji s vodom može dovesti do nastanka aminokiselina, molekula od kojih su građeni proteini.

"Kada komete udare u Zemlju, izložene su visokim temperaturama i pritiscima, a nedavne studije su pokazale da se mnoge od ovih molekula pri tome uništavaju", objasnio je Anslow.

Autori smatraju da čak ni uspješan udar vjerovatno ne bi donio cijanovodik u korisnoj koncentraciji, a pri padu u okean on bi se brzo razrijedio. Za prebiotsku hemiju potrebni su i spojevi fosfora i sumpora, kojih u kometama obično nema.

"Komete su zaista dobre za dostavu cijanovodika, ali pošto je mjesto udara slučajno, nemamo garanciju da će sve ostalo što nam treba biti baš na tom mjestu", rekao je Anslow.

Asteroidi i Mars kao alternativa

Anslow smatra da postoje i drugi obećavajući pravci. Jedna od dugogodišnjih teorija je da je Zemljina prvobitna supa sama stvorila potrebne molekule. Drugi mogući izvor su asteroidi, koji su udarali sporije i u većem broju. On se poziva na nedavne nalaze iz uzoraka asteroida Bennu i Ryugu, koji sadrže većinu aminokiselina od kojih se grade proteini.

Studija otvara i pitanje Marsa. Pošto je manji od Zemlje i dalje od Sunca, komete su na njega udarale manjom brzinom.

"Dok su ti udari na Zemlji uništavali većinu cijanovodika, na Marsu to nije bio slučaj u tolikoj mjeri", rekao je Anslow.

Komete se ne odbacuju u potpunosti

Queenie Chan, vanredna profesorica geonauka na Royal Holloway Univerzitetu u Londonu, koja nije učestvovala u istraživanju, ističe da je cijanovodik mogao reagovati i prije ulaska kometa u atmosferu. Tako su mogli nastati stabilniji spojevi koji bi lakše preživjeli udar.

"Neefikasna dostava neoštećenog cijanovodika ne isključuje u potpunosti moguću ulogu kometa u dostavi drugih važnih organskih spojeva", navela je Chan.

Nicolle Zellner, profesorica fizike na Albion Collegeu u Michiganu, kazala je da je rezultati nisu iznenadili. Ni ona ne bi u potpunosti isključila komete, ali smatra da su autori dobro postavili okvire vjerovatnoće.