Mislio je da snima običnu mačku, a zapravo je otkrio "pustinjskog duha" za kojim su naučnici dugo tragali

Ispostavilo se da je taj snimak, objavljen 2017. godine, bio prvi materijalni dokaz da u Libiji uopće postoji pustinjska mačka (Felis margarita), jedina porodica mačaka na svijetu potpuno prilagođena pustinjskim uslovima.

"Kada sam objavio snimak, niko nije vjerovao da je napravljen u Libiji. Svi su to poricali, ali ja sam uporno tvrdio da ta mačka živi ovdje, na nekoliko lokacija, a jedna od njih je udaljena samo 70 kilometara od Zintana, mjesta u kojem živim", izjavio je Almuntasir.

"Pustinjski duh"

Gotovo deceniju kasnije, sve je više dokaza da to nije bila samo jedna usamljena jedinka, već da jugozapad Libije predstavlja ranije neprepoznato, snažno stanište ove vrste. Pustinjska mačka nije veća od domaće mačke, a zbog njene boje pijeska gotovo ju je nemoguće uočiti u prirodnom okruženju, zbog čega je i dobila nadimak "pustinjski duh".

Almuntasir nije aktivno širio svoj snimak, ali video je sam po sebi privukao veliku pažnju. To je podstaklo brojne istraživače da ga kontaktiraju tokom godina, uključujući Firasa Haydera, zoologa specijalizovanog za male mesoždere i postdoktorskog istraživača s Univerziteta Sol Plaatje u Južnoj Africi.

"Ubijedio me je da bismo trebali sarađivati na studiji kako bismo dokumentovali povratak ove životinje u Libiju i registrovali je među libijske divlje vrste", kazao je Almuntasir.

Istraživanje na ivici opasnosti

Jugozapad Libije jedno je od najslabije istraženih kopnenih staništa na sjeveru Afrike. Hayder navodi da je pregledao svaki naučni izvor koji spominje pustinjsku mačku u Libiji i utvrdio da nijedan ranije nije ponudio konkretan dokaz niti tačne koordinate.

"Kada sam pitao Mohammeda gdje je vidio mačku, rekao mi je da ju je uočio na više različitih lokacija, što me je pozitivno iznenadilo", izjavio je Hayder.

Područja na jugozapadu Libije, dodaje on, uopće nisu zaštićena, nemaju infrastrukturu za fotozamke, obučene terenske timove, niti funkcionalnu centralnu vlast koja bi koordinisala naučna istraživanja. Osim toga, mreže krijumčara koje djeluju duž poroznih granica s Alžirom, Nigerom i Čadom čine rad na terenu fizički izuzetno opasnim.

"Na jugozapadu Libije aktivne su krijumčarske mreže, tako da tamo uopće nije sigurno. Jednom prilikom, tokom putovanja, našli smo se pod vatrom, što nas je primoralo da brzo napustimo to područje", prisjetio se Almuntasir.

Osmogodišnja saradnja na daljinu

Nakon što su se upoznali, Hayder i Almuntasir su započeli osmogodišnju saradnju koja se odvijala gotovo u potpunosti na daljinu.

"Naučio sam Mohammeda metodama terenskog istraživanja iz Južne Afrike - kako da bilježi GPS koordinate i kako da svako uočavanje dokumentuje fotografijama ili videosnimcima. On je sve to primijenio širom pustinje na jugozapadu, prikupljajući svjedočanstva lokalnih tuareških zajednica koje detaljno poznaju taj teren", ispričao je Hayder.

Almuntasir, koji je odrastao na planinama Nafusa, čiji su stanovnici detaljno upoznati s ogromnom kamenitom pustinjskom visoravni Hamada al Hamra (koja se prostire na 84.000 kvadratnih kilometara), pridružio se lokalnim lovcima na njihovim ekspedicijama, noseći kameru umjesto puške.

"Govorili bi mi o mjestima na kojima su vidjeli pustinjsku mačku i bilježili bi koordinate, a ja bih ih sve prikupljao kako bih isplanirao posebno putovanje i posjetio svaku od tih lokacija", istakao je Almuntasir.

U nekim slučajevima, on i njegovi vodiči danima su pratili otiske šapa u pijesku kako bi locirali jazbinu, a zatim bi razapeli šator i strpljivo čekali da životinja izađe.

Kruna rada: Naučna studija iz 2026. godine

Njihovi napori krunisani su recenziranom studijom objavljenom u stručnom časopisu Journal of Arid Environments u februaru 2026. godine.

Ovim radom se zvanično dokumentuje prisustvo pustinjske mačke na 13 lokacija širom Sahare, kao i saharske prugaste blesavice (afričkog tvora) na osam novih lokacija, od kojih je čak sedam izvan do sada poznatog staništa te vrste prema Međunarodnoj uniji za očuvanje prirode (IUCN).

Visok procenat uočavanja pustinjske mačke, tačnije 15 od ukupno 36, bio je koncentrisan u Wadi Armetu, izolovanoj dolini koja se nalazi oko 1.000 kilometara jugozapadno od Tripolija.

"Ova dolina je nevjerovatno prostrana. Više od polovine je i dalje neistraženo zbog izuzetno nepristupačnog i grubog terena. Životinje tokom ljeta migriraju tamo zbog vode. Mnoge od njih dolaze iz rezervata Tassili n'Ajjer s druge strane alžirske granice", ukazao je Almuntasir.

Važna karika ugroženog ekosistema

Ovi nalazi potvrđuju da je ova vrsta rasprostranjenija i u znatno boljem stanju u Libiji nego što se ranije vjerovalo te da bi jugozapad Libije mogao biti ključno utočište za vrste prilagođene pustinjskim uslovima. Pustinjska mačka je jedna od nekoliko vrsta sisara koje se u Libiji smatraju ugroženima, među kojima su i gepard, dama gazela i pustinjski gerbil.

"Iznad Libije je oduvijek stajao veliki znak pitanja zbog nedostatka studija i terenskih istraživanja. Ovo istraživanje predstavlja važan doprinos koji bi mogao pomoći u otkrivanju ogromnog biodiverziteta skrivenog u libijskoj Sahari", rekao je za list Guardian Ibrahim Elkahwage, šef Libijskog fonda za divlje životinje i libijskog komiteta IUCN-u.

Ipak, istraživači su dokumentovali i mračnu stranu: slučajeve prodaje pustinjskih mačaka kao kućnih ljubimaca na lokalnim crnim tržištima, kao i situacije u kojima su ih lovci slučajno ubili.

S obzirom na to da se pustinjske mačke prvenstveno hrane glodarima, poput skočimiša (gerbila), kao i otrovnim zmijama i škorpijama, one imaju neprocjenjivu ulogu u sprečavanju lančanog uništavanja ono malo vegetacije koja održava stabilnost krhkih pustinjskih ekosistema, zaključuje Guardian.