Astronomi otkrili čudan radio-signal na kraju naše galaksije: Ne liči ni na šta do sada poznato

Objekt nosi oznaku VT J1906+0849, a studiju o njemu, koju je vodila Jessie Miller s Kalifornijskog tehnološkog instituta (Caltech), objavio je naučni časopis The Astrophysical Journal.

Izvor se nalazi najmanje 49.000 svjetlosnih godina od Zemlje, iza vanjskog spiralnog kraka Norma-Cygnus. Astronomi su ga primijetili u podacima pregleda neba Very Large Array Sky Survey (VLASS) iz 2017. godine, gdje se izdvojio kao najsjajniji radiotranzijent, odnosno izvor čiji se sjaj u radiospektru mijenja s vremenom, koji je taj pregled ikad pronašao.

Pojavio se niotkuda

Kada su naučnici pregledali starije snimke istog dijela neba, ustanovili su da 1996. godine na tom mjestu nije bilo ničega. Izvor je prvi put vidljiv na snimcima iz 2005. godine, a zatim je postepeno postajao sve sjajniji i vrhunac dostigao oko 2014. godine.

Mjerenja iz 2017, 2019. i 2024. godine pokazivala su da slabi, pa je izgledalo da se njegova aktivnost gasi. Međutim, krajem 2025. godine opservatorija Very Large Array zabilježila je da ponovo postaje sjajniji.

Ne širi se kako bi trebao

Istraživače posebno zbunjuje frekvencija na kojoj je zračenje najjače. Ona je 2019. godine bila oko 1,9 gigaherca, 2024. pala je na oko 0,8 gigaherca, a 2026. ponovo porasla na oko 2,2 gigaherca.

Naučnici smatraju da zračenje nastaje kada se nabijene čestice velike energije kreću kroz magnetna polja. Da je riječ o oblaku materije koji se jednostavno širi, vrhunac bi se pomjerao prema nižim frekvencijama, ali VT J1906+0849 se, uprkos velikim promjenama sjaja, za više godina posmatranja gotovo nije proširio.

Autori ga u studiji opisuju kao izvor koji je ostao sjajan u radiospektru oko dvije decenije, a pokazuje vrlo malo vidljivog širenja.

Crna rupa koja skriva tragove

Astronomi su razmotrili nekoliko objašnjenja. Eksplozija nove ne odgovara jer bi izbačena materija morala pokazivati znakove širenja, a ni maglina koju pokreće pulsar ne objašnjava tako nepredvidive promjene frekvencije.

Kao najvjerovatnije navode crnu rupu ili neutronsku zvijezdu koja uvlači materiju sa zvijezde s kojom čini par. Takav sistem obično emituje snažne rendgenske zrake, ali NASA-in teleskop Swift ih na tom mjestu nije zabilježio.

Objašnjenje bi mogao dati objekat SS 433, udaljen oko 18.000 svjetlosnih godina, za koji se smatra da ga čine crna rupa ili neutronska zvijezda i zvijezda koja oko nje kruži svakih 13 dana. Dio materije koju ovakav sistem povlači izbacuje se nazad u svemir kao mlazovi i gust vjetar koji može sakriti rendgensko zračenje.

Istraživači smatraju da bi se nešto slično moglo dešavati i kod VT J1906+0849. Mlaz čestica koji udara u gust okolni vjetar mogao bi stvarati neobično radiozračenje, a istovremeno spriječiti slobodno širenje materije i sakriti rendgenske zrake. U prilog tome ide i infracrveno posmatranje, koje je pokazalo plin koji se kreće brzinom od oko 2.000 kilometara u sekundi.

Ipak, to još nije potvrđeno, a za konačan odgovor bit će potrebna nova posmatranja. Autori u studiji ističu da ovaj objekat pokazuje kako bi veliki radiopregledi neba mogli otkriti čitavu grupu skrivenih objekata u našoj galaksiji koje je teško pronaći na drugim talasnim dužinama.