Marvel’s Wolverine: Logan je dobio igru kakvu je zaslužio, ali Insomniac je mogao i bolje

Wolverine je lik koji prirodno pripada akcijskim igrama. Kandže, regeneracija, nevjerovatna izdržljivost i brutalnost predstavljaju gotovo idealnu osnovu za ovakav naslov. Upravo zato su očekivanja bila velika. Ipak je igra pravljena za PlayStation 5, a na Pro izdanju s poboljšanom grafikom izgleda nerealno.

Nakon završene kampanje može se zaključiti da je Insomniac uglavnom ispunio ono što se od njega očekivalo. Marvel’s Wolverine je vrlo dobra i izuzetno zabavna akcijska avantura, ali nije tehnički i dizajnerski savršena.

Jedna od odluka koja se pokazala veoma dobrom jeste izostanak klasičnog ogromnog open-worlda (otvorenog svijeta igre gdje možete hodati gdje god želite i raditi što god želite).

Za razliku od Spider-Man igara, ovdje fokus nije na ogromnoj mapi ispunjenoj desetinama aktivnosti, već na samom Wolverineu i njegovoj priči. kampanja je koncentriranija, a različite lokacije služe prvenstveno kao kulisa za Loganovu avanturu.

Igra vodi kroz različite dijelove svijeta, od Toronta i drugih sjevernoameričkih lokacija do Japana i drugih područja, čime se izbjegava monotonija jednog okruženja.

Iako je riječ o svijetu u kojem postoje moderna tehnologija, cybernetički protivnici i futuristički elementi, cjelokupna atmosfera često djeluje grublje i "staromodnije", što se veoma dobro uklapa u karakter Wolverinea.

Priča koja postepeno otkriva Loganovu prošlost

Priča predstavlja jedan od važnijih razloga zbog kojih kampanja uspijeva zadržati pažnju. Bez otkrivanja važnih detalja, radnja kontinuirano kombinira akciju, istraživanje, dodatne zadatke i povratke u Loganovu prošlost.

Upravo su ti povratci jedan od zanimljivijih elemenata narativa. Igra postepeno otkriva dijelove Loganovog života, a igrač zajedno s njim pokušava sastaviti širu sliku njegove prošlosti.

Posebno je zanimljiv način na koji se određeni elementi prošlosti povezuju kroz genetski kod, čime se priča ne predstavlja isključivo kroz klasične cutsceneove, već se dio misterije gradi i kroz samu igru.

Bez spoilera, može se reći da priča ima dovoljno misterije i preokreta da kampanja ne djeluje kao puko povezivanje borbenih sekvenci.

Ako postoji segment u kojem Marvel’s Wolverine zaista pokazuje svoj puni potencijal, onda je to borba.

Insomniac je veoma dobro iskoristio Wolverineove najprepoznatljivije sposobnosti. Kandže nisu samo vizuelni dodatak, nego predstavljaju osnovu kompletnog sistema borbe.

Serije udaraca, kombinacije, završni napadi, probadanja i raskomadavanje protivnika daju borbama upravo onu brutalnost koju se očekuje od Wolverinea.

Posebno mjesto ima Rage mode, koji dodatno mijenja tempo borbe i omogućava Loganu da protivnike eliminiše još agresivnije.

Borba možda ne donosi revoluciju u žanru, ali je izuzetno zabavna i dovoljno dinamična da predstavlja glavni razlog za nastavak igranja.

Iako se sistem borbe relativno brzo može savladati, igra u pojedinim trenucima zna biti iznenađujuće zahtjevna.

Čak i na srednjem nivou težine, određene borbe, posebno one protiv većeg broja protivnika, zahtijevaju precizno izbjegavanje, blokiranje i pravovremeno korištenje sposobnosti.

To se posebno osjeti u dijelovima smještenim u Japanu, gdje borbe protiv nindži mogu postati izuzetno intenzivne.

Kada se na Logana istovremeno obruši veći broj protivnika, igra zahtijeva gotovo konstantno reagovanje na napade sa svih strana.

Boss borbe uglavnom dobro prate razvoj kampanje i predstavljaju prirodan nastavak borbenog sistema. Pojedine su veoma zanimljive, dok druge mogu biti i frustrirajuće, posebno zbog naglog povećanja težine.

Nadogradnje imaju smisla

Sistem napredovanja dodatno proširuje borbene mogućnosti.

Kroz kampanju se mogu unapređivati različite sposobnosti, kombinacije napada, odbrana i druge karakteristike, što postepeno otvara nove načine pristupanja borbama.

Nadogradnje nisu samo kozmetičke. Njihov utjecaj se osjeti tokom igranja i omogućava da Logan s vremenom postane još opasniji.

Izgleda odlično, ali...

Na PS5 Pro konzoli, posebno u Performance modu, Marvel’s Wolverine u najvećem dijelu izgleda odlično.

Detalji, animacije, osvjetljenje i različita okruženja mogu izgledati impresivno, dok ambijentalno osvjetljenje značajno doprinosi atmosferi.

Ipak, upravo zbog visokih produkcijskih vrijednosti igre pojedini nedostaci postaju primjetniji.

Određeni elementi okoliša, teksture i objekti djeluju iznenađujuće prosječno u odnosu na ostatak igre.

To je posebno primjetno ako se uzme u obzir da se za razvoj igre spominje budžet od oko 300 miliona dolara.

Ne znači da igra izgleda loše, daleko od toga. Međutim, kod projekta ovakvog obima očekivalo se da će vizuelna prezentacija biti ujednačenija.

Brutalnost je velika, ali krv je mogla biti uvjerljivija

Wolverineova brutalnost jedna je od osnovnih karakteristika igre.

Problem je što sami efekti krvi ne prate uvijek nivo brutalnosti prikazan na ekranu.

Raskomadavanje i završni napadi djeluju veoma nasilno, ali krv u pojedinim situacijama izgleda više kao unaprijed pripremljen vizuelni efekt nego kao realistična posljedica napada. Reklo bi se, prije da izgleda prejeftino za ovoliki iznos novca koji je utrošen.

To je pomalo neočekivano za igru čiji je jedan od glavnih aduta upravo brutalnost borbe.

Plus, kao i mnoge velike produkcije, ni Marvel’s Wolverine nije bez tehničkih problema.

Povremeno se mogu pojaviti neprijatelji koji zaglave u zidovima ili drugim objektima, kao i situacije u kojima se određeni elementi svijeta ponašaju na način koji očito nije planiran.

Takvi problemi nisu dovoljno ozbiljni da bi pokvarili kompletno iskustvo, ali jesu primjetni.

Najveća zamjerka strukturi igre odnosi se na tempo. Kampanja u većem dijelu dobro balansira akciju, istraživanje i priču, ali postoje sekvence koje nepotrebno prekidaju ritam.

U trenucima kada je Logan usred potrage za određenom osobom ili kada priča podigne napetost, igra povremeno zahtijeva aktivnosti koje nemaju mnogo veze s glavnim ciljem.

Mijenjanje ploča, izbor muzike, ili neke slične aktivnosti mogu biti zanimljivi kao kratki predah, ali u pojedinim trenucima djeluju kao nepotrebno usporavanje.

Nakon intenzivne borbe ili napete narativne sekvence, prirodno je očekivati nastavak priče, a ne dodatno skretanje.

Marvel’s Wolverine nije savršena igra, ali veoma dobro zna šta želi biti. O iskustvu igranja na PlayStation 5 Pro uz poboljšanu grafiku na 260Hz ekranu i 120 FPS-a je suvišno govoriti

Insomniac Games nije pokušao jednostavno ponoviti formulu Spider-Mana sa drugim glavnim likom. Umjesto toga, napravljen je naslov koji je fokusiran na Logana, njegovu prošlost, njegove sposobnosti i njegovu brutalnu prirodu.

Najveći adut definitivno je borba. Kandže, kombinacije, Rage mode i završni napadi daju Wolverinu prepoznatljiv identitet i čine gotovo svaku veću borbu zabavnom.

Priča je dovoljno zanimljiva da drži pažnju, povratak u Loganovu prošlost daje joj dodatnu dubinu, a parkour, istraživanje i sistem nadogradnji uspješno popunjavaju prostor između glavnih misija.

S druge strane, pojedini dijelovi grafike ne djeluju na nivou kakav se očekuje od ovako skupog projekta, krv je mogla biti uvjerljivija, bugovi su prisutni, a nekoliko sekvenci nepotrebno usporava tempo kampanje.

Ipak, ono najvažnije je da igra uspijeva postići ono zbog čega je i napravljena.

Nije revolucionarna, nije bez mana i vjerovatno neće postaviti nove standarde za akcijske igre. Ali je dovoljno brutalna, zabavna i sadržajna da opravda dugogodišnje iščekivanje.