VVA-14 je impresivna sovjetska letjelica koja nikada nije iskorištena
Naziv letjelice-amfibije je akronim za "vertikalni uzlet amfibijske letjelice", a broj 14 je označavao broj motora koji su bili tako konstruisani da može poletjeti sa bilo kojeg prostora. Dakle, ideja je bila da joj nije potrebna pista za polijetanje i da se može održavati iznad površine vode.
Letjelica-amfibija je projektovana 1960. godine kao odgovor na američke balističke rakete Polaris. Sjedinjenje Američke Države su ovo oružje predstavile kao dio podmorničke flote. Konstruktor ove sovjetske inovacije Robert Bartini je zamislio da letjelica-amfibija može biti sredstvo kojima će se pronalaziti američke podmornice sa spomenutim naoružanjem.
Međutim, sovjetski plan je propao. Dva od tri planirana prototipa su napravljena, a samo jedan se vinuo u visine. Nakon smrti Bartinija 1974. cijeli projekat je potpuno propao. Drugi prototip je demontiran.
"Vizionar neobičnog razmišljanja i karaktera"
Namjeravano je da se prvi prototip 1987. godine transportuje u Centralni muzej zračnih snaga koji se nalazi u blizini Moskve. Onda su stvari krenule po zlu - letjelica-amfibija je opljačkana i oštećena. Otada nikada nije popravljena.
"VVA-14 je bio leteće plovilo. Napravljen je tako da može poletjeti sa vodene površine ili sa tla, a onda da leti kao avion", objasnio je historičar sovjetske avijacije Andri Sovenko.
Prije 16 godina upoznao je Nikolaja Pogorelova, koji je bio Bartinijev zamjenik u fazi dizajniranja letjelice.
"Prema Pogorelovu, Bartini je bio vizionar neobičnog razmišljanja i karaktera. Djelovao je kao da nije iz vremena u kojem živi, već iz nekog drugog vremena. Neki su ga zvali vanzemaljcem. Nesumnjivo je da je Bartini ostavio trag u sovjetskoj avioindustriji. Međutim, uglavnom se proslavio idejama i konceptima, a samo neki od njih su postali stvarnost", ukazao je Sovenko.
Bartini je napustio svoj dom u Italiji i otišao je u Sovjetski Savez 1924. godine nakon uspona fašizma. Planirao je da se VVA-14 proizvodi u nekoliko verzija, a među njima je trebala biti i ona s pontonima na napuhavanje prilikom spuštanja na vodu. Zamislio je i da jedna verzija ima sklopiva krila.
Prvi prototip
Prvi prototip je poletio 1972., a kasnije je opremljen pontonima i testiran je na površini vode.
Prema riječima Sovenka, prvi prototip nije imao motore za vertikalni uzlet i opremu za identifikaciju podmornica. Koristio se samo za testne letove. Napomenuo je da je od 1972. do 1975. imao 107 letova u ukupnom trajanju od 103 sata.
Zbog čudnog izgleda inovacija je nazvana zmaj Gornič koji se spominje u ruskim narodnim pričama.
"Kada bi se VVA-14 posmatrao sa tla asocirao je na zmaja Gorniča koji ima tri glave i relativno mala krila", kazao je Sovenko.
Drugi prototip
Drugi prototip je trebao imati motore za vertikalno polijetanje, ali nikada nisu ugrađeni u skoro u potpunosti proizvedenu letjelicu jer nikada nisu napravljeni odgovarajući motori. To je značilo i kraj ovog ambicioznog projekta i letjelica-amfibija je rastavljena.
Bartini je pokušao oživiti projekat želeći da VVA-14 pretvori u letjelicu sličnoj ekranoplanu - sovjetskom avionu koji je za razliku od klasičnih aviona koristio tehnologiju "efekta tla". Testiranja ovakvih letjelica, provedena nedugo nakon Bartinijeve smrti, učinila su Sovjetski Savez neospornim liderom na ovom polju. Uprkos tome, odustalo se od ovog projekta.
"Mislim da su sovjeti vrlo brzo shvatili da je učinkovitost VVA-14 kao antipodmorničke letjelice bila vrlo mala. Mogla je prevoziti vrlo mali broj raketa i i tehnički izazovi za njenu proizvodnju bili su veoma veliki. U konačnici, vojska se oslanjala na konvencionalne avione", izjavio je Sovenko.
Prepušten zubu vremena
Originalni prototip je iz Taganroga, grada na jugu Rusije u kojem je napravljen i testiran, transportovan je u gradić Litkarino koji se nalazi blizu Moskve. Tu je ostavljen bez nadzora, djelomično je uništen i rastavljen.
Potom je prevezen u Centralni muzej zračnih snaga koji je se nalazi blizu glavnog grada Rusije, a šteta na njemu je velika. Sovenko je podsjetio da VVA-14 već 33 godine stoji i da mu nije jasno zašto se nešto ne poduzme za njegovu restauraciju.
"Restauracija skupa"
Direktor ovog muzeja Aleksander Zarubetski je za CNN izjavio da letjelici nedostaje nekoliko komponenti. Kako je kazao, bilo je obećanja da će se naći potrebni dijelovi, ali to se nije desilo. Smatra da bi troškovi restauracije bili blizu 1,2 miliona dolara i da bi trajala između jedne i dvije godine.
