Jednom je Ebu Hanife bio pozvan na raspravu sa nekim ateistima. U tu svrhu je zakazan i određeni termin. Kada je vrijeme za početak rasprave nastupilo ateisti u bili na određenom mjestu ispred okupljenog naroda. Ebu Hanife je mnogo kasnio, a ljudi su čekali sve dok se nisu umorili od čekanja, a ateisti su se među sobom došaptavali i jedni druge uvjeravali više o nepostojanju Uzvišenog Boga. Zbog nedolaska Ebu Hanife u dogovoreno vrijeme oni su shvatili da je to nemogućnost da dokaže ono što tvrdi. Kada je priča ateista dosezala svoj vrhunac a dosada prisutnih bivala sve veća zbog kašnjenja imama, Ebu Hanife je stigao. On je odmah zatražio od prisutnih da prihvate njegovo izvinjenje, rekavši da je namjeravao da stigne na vrijeme: „Bio sam na suprotnoj obali Tigrisa i nisam našao čamac da me prebaci preko rijeke. Morao sam da čekam još neko vrijeme, ali nisam našao nikakav čamac. Kada sam bio razočaran u prebačaj htio sam da se vratim svojoj kući. Međutim, iz daleka sam vidio neke daske kako mi se približavaju (bez mornara). Kada su te daske došle blizu mene, počele su da se organizuju tako da su formirale jedan lijepi čamac. Tako sam je upao u taj čamac, prešao rijeku i došao kod vas“. Nakon toga, slobodnomisleći ljudi su rekli, da li nas ti to zafrkavaš Ebu Hanife?! Nije logično da daske same dođu do tebe, kao što si nam rekao, i da same naprave čamac?! On reče, pa zbog toga ste se vi okupili ovdje da raspravljate samnom. Ako vi ne možete da prihvatite da daske same od sebe mogu formirati jedan čamac, kako je onda moguće da tvrdite da ovaj savršeno uređeni svijet, sa nebesima, zemljom, ljudima, životinjama, itd., sam sebe stvori, te da je nastao slučajno bez stvoritelja?! Nakon toga su slobodnoumni ljudi zanijemili ne mogavši da kažu ni jednu riječ nakon ovih iznijetih dokaza. Potom su izjavili povratak islamu na rukama Ebu Hanife, r.a.