|

Pročitajte kako su se ljudi borili protiv pet najgorih pandemija u historiji

Pročitajte kako su se ljudi borili protiv pet najgorih pandemija u historiji
258
D
DP
18.3.2020. u 22:45
37
komentara
258

dijeljenja
Pročitajte kako su se ljudi borili protiv pet najgorih pandemija u historiji Foto: Wikimedia Commons/Otis Historical Archives, National Museum of Health and Medicine
Globalne pandemije su tokom ljudske historije odnosile nevjerojatan broj žrtava koji se kretao i do 200 miliona ljudi. Kako su nastajale, prenosile se i kako su završavale?
Širenje ljudske populacije tijekom razvoja civilizacije bilo je praćeno i širenjem infektivnih oboljenja. Veliki broj gusto naseljenih zajednica, život u neposrednoj blizini kako drugih ljudi tako i životinja, uz lošu higijenu i slabu prehranu, predstavljali su plodno tlo za razvoj zaraznih bolesti. Otkriće novih prekomorskih trgovačkih puteva dovelo je do širenje infekcija i na do tada nepoznate teritorije, stvarajući tako prve globalne pandemije.

Justinijanova kuga – nije preostalo onih koji bi umirali

Za tri najsmrtonosnije pandemije u historiji odgovorna je jedna bakterija, Yersinia pastis, fatalna infekcija iz koje se razvija kuga.

Justinijanova kuga pojavila se u Konstantinopolu, prijestolnici Bizantskog carstva, tijekom 541. godine. Zaraza je prenesena preko Mediteranskog mora iz, u to vrijeme tek pokorenog Egipta, u žitu, kojim je novoosvojeni teritorij plaćao porez caru Justinijanu. Za njeno širenje bile su zaslužne buhe koje su naseljavale krzno štakora, koji su se hranili zaraženim žitom.

Kuga je desetkovala tadašnje stanovništvo Konstantinopola i munjevito se raširila od Evrope, preko Azije, sjeverne Afrike do Arabije usmrtivši između 30 i 50 miliona ljudi, što je predstavljalo gotovo polovinu tadašnje svjetske populacije.

"Ljudi nisu znali kako se drugačije boriti protiv zaraze osim nastojati izbjegavati zaražene", kaže Thomas Mockaitis, profesor historije na Univerzitetu DePaul: "Pretpostavka je da je kuga završila najvjerojatnije tako što je većina populacije nekako preživjela, a oni koji su preživjeli imali su imunitet", dodaje on.

Crna smrt – ustanovljenje karantene

Epidemija kuge poznatija kao Crna smrt, koja je zahvatila Evropu 1347. godine, odnijela je tijekom četiri godine trajanja zaraze nevjerojatnih 200 miliona života.

"Iako ljudi ni tada nisu znali kako zaustaviti njeno širenje, niti su postojala naučna saznanja o zarazi, shvatili su da njeno širenje ima neke veze s udaljenošću među ljudima", kaže Mockaitis. Prema njegovim riječima, iz tog razloga su oštroumni predstavnici vlasti lučkog grada Raguse, u to vrijeme pod vlašću Venecije, donijeli odluku da novopristigli mornari moraju biti u izolaciji sve dok se ne utvrdi jesu li bolesni.

U početku, mornare su držali na njihovim brodovima u razdoblju od 30 dana, što je u venecijanskom pravu postalo poznato pod nazivom "trentino". Kako je vrijeme odmicalo, Venecijanci su povećali prinudnu izolaciju na 40 dana ili "quarantino" odakle je i izraz karantena nastao i potom se počeo upotrebljavati širom zapadne civilizacije.

Velika londonska kuga – zatvaranje bolesnih

Još nekoliko stoljeća nakon pojave Crne smrti, stanovništvo Londona nije dobilo priliku oporaviti se od pošasti, s obzirom na to da su se u vremenskom rasponu od 1348. godine do 1665. godine, gotovo svakih 20 godina događale nove epidemije u kojima je stradalo, svaki put iznova, po 20 posto tadašnjeg stanovništva britanske prijestolnice.

Početkom 16. stoljeća Engleska je prvi put donijela propise koji su se odnosili na odvajanje i izolaciju oboljelih. Domovi ljudi pogođenih kugom obilježavani su plastom sijena zakačenom na stup koji je postavljan ispred kuće. Ljudi koji su imali zaražene članove obitelji morali su nositi bijeli štap sa sobom kao znak raspoznavanja u javnosti. Kako se vjerovalo da mačke i psi prenose zarazu, stotine hiljada ovih životinja bilo je ubijeno.

Velika kuga iz 1665. godine, posljednja u nizu epidemija u višestoljetnom razdoblju njihovog izbijanja, ujedno je bila i najgora, usmrtivši 100.000 građana Londona u samo sedam mjeseci. Sva javna okupljanja bila su tada zabranjena, a oboljeli su bili prisilno zatvarani u svoje domove kako bi se spriječilo širenje zaraze. Na njihovim vratima crtali su crvene križeve i pisali poruke: "Bog će se smilovati na nas."

Koliko god okrutan bio običaj da se zaraženi zatvaraju u kuće, a mrtvi sahranjuju u masovne grobnice, po svemu sudeći, to je bio jedini način da se posljednja velika epidemija kuge okonča.

Velike boginje – evropska zaraza koja je opustošila Novi svijet

Velike boginje stoljećima su kao zarazna bolest bile karakteristične za Evropu, Aziju i Arabiju, gdje je na deset zaraženih umiralo njih troje, dok su preživjelima ostajali trajni ožiljci na tijelu. Ipak, stopa smrtnosti u Starom svijetu ne može se usporediti s devastacijom koju je pretrpjelo urođeničko stanovništvo Novog svijeta, nakon što je virus velikih boginja stigao u te krajeve tijekom 15. stoljeća s prvim evropskim istraživačima.

Urođenici s prostora današnjeg Meksika i Amerike nisu imali nikakav imunitet na velike boginje, te je virus odnio na desetke milijuna života kod ove populacije, navodi History.

"Ne postoji slučaj u ljudskoj historiji koji bi se mogao usporediti sa smrtnošću koju je ova zaraza proizvela na američkom kontinentu, od 90 do 95% domorodačkog stanovništva nestalo je tijekom jednog stoljeća", kaže Mockaitis. Meksiko je s 11 milijuna stanovnika pao na 1 milijun, dodaje on.

Stoljećima kasnije, velike boginje postale su prvi virus koji je zaustavljen upotrebom cjepiva. Krajem 18. stoljeća, britanski liječnik Edward Jenner zapazio je da je jedna mljekarica inficirana mnogo blažim kravljim boginjama djelovala imuno na velike boginje. Jenner je devetogodišnjem sinu svog vrtlara ubrizgao dozu kravljih boginja, a potom ga izložio djelovanju virusa velikih boginja, što kod dječaka nije dovelo do oboljenja.

"Iskorjenjivanje velikih boginja, najveće kazne za ljudsku vrstu, mogao bi biti rezultat ovog eksperimenta", napisao je Jenner 1801. godine.

Iako je bio u pravu, trebala su proći gotovo dva stoljeća da Svjetska zdravstvena organizacija objavi 1980. godine da su velike boginje kao zarazna bolest potpuno iskorijenjene s lica Zemlje.

Kolera – pobjeda istraživanja na polju javnog zdravlja

U prvoj polovini 19. stoljeća, kolera je harala Engleskom, usmrtivši desetke hiljada ljudi. Vladajuća teorija u to vrijeme širenje kolere povezivala je sa zagađenjima zraka poznatim pod nazivom "miasma". Ipak, britanski ljekar John Snow posumnjao je da misteriozna bolest, koja ubija zaraženog samo nekoliko dana nakon pojave prvih simptoma, ima veze s londonskom vodom za piće.

Snow je potom proveo vlastitu istragu pregledavajući bolničke kartone i izvještaje iz mrtvačnica, kako bi ustanovio precizne lokacije na kojima se epidemija širila. Napravio je geografsku kartu sa smrtnim slučajevima uzrokovanim kolerom tijekom razdoblja od 10 dana i utvrdio da je 500 fatalnih slučajeva grupirano u neposrednoj blizini ulice Broad, gdje se nalazio popularni gradski bunar s pitkom vodom.

"Čim sam postao upoznat sa situacijom i širenjem kolere, posumnjao sam na kontaminaciju vode na veoma posjećenom bunaru u ulici Broad", napisao je Snow.

Uz velike napore, Snow je potom uspio uvjeriti lokalne vlasti da uklone ručicu pumpe za vodu s bunara u ulici Broad i da ga time učine neupotrebljivim, što je kao posljedicu imalo smirivanje zaraze. Iako njegov rad nije doveo do trenutnog iskorjenjivanja kolere, imao je utjecaj na globalne napore za poboljšanje gradske higijene i zaštite pitke vode od kontaminacije.

I dok je kolera mahom iskorijenjena u razvijenim zemljama, ona je i dalje bolest koja odnosi živote u zemljama trećeg svijeta, usljed toga što ne postoji odgovarajuća kanalizacija, kao ni pristup čistoj pitkoj vodi.
Prijavi grešku


Komentari (37)
Da biste mogli pisati komentare molimo da se prijavite ili registrujete...