Pisanje pisama se vraća u modu: Mladi sve više traže povezanost i predah od ekrana

Taktilne aktivnosti, od pisanja pisama i klubova za ljubitelje pisaćih mašina do TikTok zajednica koje pokazuju umijeće kaligrafije i korištenja voštanih pečata, vraćaju u modu retro pribor za pisanje.

Daleko od toga da su samo simpatičan povratak u prošlost, ove aktivnosti svojim poklonicima nude priliku da smanje upotrebu tehnologije, namjernije troše svoje vrijeme i grade smislenije veze s drugim ljudima.

"Osjećam da su mi moji 'penpalsi' prijatelji. Ne doživljavam ih mnogo drugačije nego kada bih razgovarala s prijateljem telefonom, u kafiću ili kod nekoga kući", kaže Melissa Bobbitt (42), strastvena autorica pisama koja iz svog doma u Claremontu u Kaliforniji redovno dopisuje sa oko desetak ljudi, a u jednom periodu imala je i do 40 dopisnih prijatelja.

"Fokusiranje na jednu osobu, stvarno čitanje onoga što piše i dijeljenje onoga što nosiš u srcu gotovo je kao seansa kod terapeuta."

Tinta, papir i drugi alati koji su nekada bili jedini način da se poruka pošalje na daljinu i danas povezuju ljude širom svijeta. Neki od njih u nastavku objašnjavaju zašto ih i dalje privlači klasična pošta i daju preporuke kako početi.

U društvu oblikovanom stalnom dostupnošću, hobiji poput pisanja pisama i scrapbookinga traže fokus i strpljenje. Sam čin uzimanja hemijske olovke u ruku, zatvaranja pisma voskom i slaganja stranica može dati estetski lijep rezultat, ali istovremeno stvara i prostor za ličnu refleksiju.

Studentica Stephania Kontopanos (21) iz Chicaga kaže da joj je teško odložiti telefon i računar, posebno kada se čini da su svi njeni prijatelji i vršnjaci na društvenim mrežama, a i nastava i privatni život joj se odvijaju online.

"Bude trenutaka kada sam s prijateljima na večeri i shvatim da smo svi na telefonima", kaže Kontopanos, dodajući da tada svjesno pokušava da mobitel spusti sa strane.

Kontopanos se namjerno isključuje i tako što šalje razglednice porodici i prijateljima, bavi se scrapbookingom i takozvanim junk journalingom, u kojem se svakodnevni materijali poput ulaznica i računa ponovo koriste za bilježenje uspomena ili ideja. Kaže da joj je odlazak u poštu postao aktivnost koju radi zajedno s majkom kod kuće u Kanzasu, što uključuje i kratke razgovore s poštanskim radnicima, ljudima koje inače vjerovatno ne bi često sretala.

Za KiKi Klassen, koja živi u Ontariju u Kanadi, pisanje i slanje pisama budi nostalgiju. Dvadesetosmogodišnjakinja kaže da joj to pomaže da se osjeti povezanije sa svojom pokojnom majkom, koja je bila članica Kanadskog sindikata poštanskih radnika, organizacije koja predstavlja poštare i druge poštanske zaposlenike.

U oktobru 2024. godine Klassen je pokrenula Lucky Duck Mail Club, mjesečnu pretplatničku poštansku uslugu u okviru koje učesnicima šalje jedan svoj umjetnički rad, inspirativan citat i poruku. Kaže da njen klub danas okuplja više od 1.000 članova iz, prema njenim riječima, najviše 36 zemalja.

"Kada sjednem da pišem, prisiljena sam da se zaustavim, razmislim i pažljivo biram riječi", kaže Klassen.

"Ovo podstiče i ranjivost jer je lakše na papir staviti kako se osjećaš. Dešavalo se da mi ljudi napišu pismo nazad i rasplačem se čitajući toliko dirljivih priča. Mislim da za mnoge ljude papir stvara siguran prostor. Napišeš, pošalješ i poslije više ne razmišljaš previše o tome."

Za Bobbitt, koja se godinama dopisuje klasičnom poštom, postoji "veliko uzbuđenje" svaki put kada otvori poštansko sanduče i ugleda nešto što nije račun ili reklama.

"Kad bismo jedni drugima sandučiće punili pismima, svi bismo bili ljubazniji i, u najmanju ruku, ne bismo sa strahom išli provjeravati poštu", kaže ona.

Bobbitt objašnjava da se prvom penpal klubu priključila u drugom ili trećem razredu osnovne škole, a kasnije je preko Postcrossinga, online projekta koji povezuje ljude širom svijeta za razmjenu razglednica, upoznala još dopisnih prijatelja. Neke od tih razglednica s vremenom su prerasle u pisma, kako su se prijateljstva između nje i drugih redovnih pisaca produbljivala.

Sličan osjećaj povezanosti inspirisao je DJ-a Roberta Owoyelea (34) da u Dallasu pokrene CAYA, mjesečno "analogno druženje". Owoyele je događaj pokrenuo prije manje od godinu, a od tada organizuje večeri posvećene pisanju pisama, bojenju, slušanju vinila i drugim aktivnostima.

"Živimo u digitalnom dobu koje stvara lažan osjećaj povezanosti, ali mislim da se prava povezanost dešava uživo", kaže on. "Kada nešto možemo dotaknuti ili vidjeti, prirodno se osjećamo više povezano s tim. Ove analogne aktivnosti su odraz upravo toga."

Iako se može činiti da su pisanje pisama i drugi vintage hobiji lako dostupni, nije se uvijek jednostavno uključiti. Mnogim ljudima pronalaženje vremena da uspore i posvete se ovakvim aktivnostima djeluje kao još jedna obaveza u već pretrpanom rasporedu.

Kontopanos kaže da je donijela odluku da preispita svoje prioritete. "Što sam starija, to više shvatam koliko je vremena protraćeno na telefonu", kaže ona. Dodaje da joj je stvaranje prostora za istraživanje omogućilo da otkrije hobije koje toliko voli da im sada namjenski daje prednost.

Postoji mnogo hobija koje vrijedi razmotriti, a neki od njih ne zahtijevaju skupe alate niti sate slobodnog vremena. Posjećivanje mjesta na kojima se okupljaju zajednice vezane za ove hobije može biti način da se otkriju nove aktivnosti.

Primjeri su učešće u klubovima korisnika pisaćih mašina kao što je Type Pals, posjeta događajima poput Los Angeles Printers Faira koji organizuje International Printing Museum u Kaliforniji, te uključivanje u online zajednice poput Wax Seal Guilda na Instagramu i The Calligraphy Huba na Facebooku.

Klassen kaže da joj, sudeći po objavama koje joj se pojavljuju na društvenim mrežama, izgleda da je oživljavanje starih instrumenata za pisanje i malih taktilnih zadovoljstava na pragu da postane trend.