Književnik Faris Šačić: Vjerujem da će se u narednih 10 ili 20 godina dogoditi zanimljiv obrat zbog prezasićenosti informacijama

Prvo njegovo promovirano djelo bile su pripovijetke "Putnik kroz život". Ova promocija u organizaciji Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca (VKBI) bila je u aprilu 2015. godine.

Uslijedila su djela "Na prugama vremena" (pripovijetke), "Kritika čovjeka" (pripovijetke), "Vozovi periferije" (pjesme i šansone), "Moje doba" (sabrana djela), "Sede Vagante" (pjesme i šansone) i "Smrt Jakova Salabrija" (drama). Navedena drama je zapravo radiodrama.

Farisova djela sadržana su u proznim i poetskim zbirkama širom regije. Urednik je i recenzent većeg broja publikacija izdatih u Bosni i Hercegovini i susjednim državama. Član je Udruženja bosanskih umjetnika. Za svoje književno stvaralaštvo je i nagrađivan.

U intervjuu za Klix.ba je govorio o svom književnom radu, savremenoj književnosti, izdavaštvu u Bosni i Hercegovini i kulturi dijaloga.

Za šta misliš da je u tvom književnom radu kontinuitet, a šta je ono što se mijenjalo?

To je pitanje koje svaki umjetnik u nekom trenutku svog života postavi sebi i svom djelu. Danas, 11 godina od prvih promocija, uistinu shvatam koliko se toga promijenilo, ali i mnogo toga što je ostalo isto. U meni, u mom stilu, peru, duhu, temama kojima sam posvećen, konačno, mojim uzorima.

Mislim da sam i kao historičar svjestan koliko se društvo i svijet mijenjaju kroz vrijeme, ali tek kao književnik uistinu razumijem koliko se svi mi kao ljudi mijenjamo kroz isto to vrijeme. I to su neke dvije strane mene koje su nedjeljive i kroz koje posmatram život.

Kada se osvrnem, kontinuitet u mom radu je prije svega u temama koje me opsjedaju, čovjek, pojedinac kao dio društva, ali isto tako i kao oprečnost određenim društvenim trendovima, socijalna tematika, ljudi sa ruba života i teme sa kojima sam zakoračio u svijet književnosti, ali i način na koji društvo oblikuje istinu i gleda na nju.

To su pitanja kojima se stalno vraćam, bez obzira na formu u kojoj pišem. Mislim da su to teme koje su me uvijek održavale i koje zaista jesu postale dio mene i mog djela.

Ono što se mijenjalo, ipak, jeste moj odnos prema tekstu i prema sebi kao autoru. Čini mi se kako sam vremenom postao slobodniji, direktniji i spremniji da rizikujem, da ostavim prostor i za nedorečenost, pa čak i za grešku.

Ranije sam više pokušavao kontrolisati tekst i težiti nekom perfekcionizmu, a danas više prepuštam osjećaju da me vodi. Kada pogledam svoj književni rad, od prvih promocija u VKBI-u, pa do današnjih sala, želim vjerovati da sam ostavio barem jedan plemenit trag u svakom čovjeku kojeg sam usput sreo.

Kako se baviti književnošću u instant vremenu, vremenu površnosti, senzacije, kiča i kada mnogi ne čitaju dalje od naslova?

Mislim da je važno prihvatiti da književnost, kao i mnoge druge visoke umjetnosti, nikada nisu bile, niti trebaju biti, masovna umjetnost. Instant vrijeme, kako ste ga nazvali, fenomen je koji pogađa mnoge elemente svakodnevnog života, a književnost nije iznimka. Ipak, čini se kako je taj val instant vremena i sam postao "instant".

Želim vjerovati da društvo počinje biti svjesnije svih negativnih posljedica trendova koji su došli s tim vremenom, čak iako još uvijek nema odgovore na te trendove.

Danas je sve jasnija razlika između onoga što nastaje iz potrebe da se nešto kaže i istinski podijeli sa drugom osobom ili zajednicom, nastojeći produktivno djelovati na nju, kao i onoga što nastaje iz proste potrebe da se bude viđen u javnom prostoru.

Umjetnost nikada nije i nikada neće trpiti one koji je stvaraju, a da ne vjeruju u svoje stvaralaštvo. Konačno, pogledajte historiju umjetnosti, pa i savremenu umjetnost. Sve knjige, pjesme, sva muzika koja je opstala, desetljećima iz 1970-ih ili 1980-ih godina, vi u tim stihovima vidite iskrenost autora, muzičara, pjevača. Zato su preživjele.

To je jedini recept za uspjeh umjetnosti. Površnost ima jak intenzitet, ali kratko traje. Dakle, na vaše pitanje, kako se baviti književnošću, rekao bih:
Iskreno, i to će ljudi prepoznati.

Koliko kiča ima u književnosti?

Kič je uvijek bio prisutan u nekim umjetničkim trendovima i on nije nužno negativan. Problem nastaje kada kič počne određivati standarde, kada postane stvarna mjera vrijednosti.

Tada književnost, kao i svaka druga umjetnost, gubi svoju složenost i dubinu, a pretvara se u proizvod koji prosto mora biti odmah razumljiv i odmah konzumiran.

U toj tržišnoj logici svaka umjetnost, koja ne može podnijeti da bude komercijalizirana, postaje marginalizirana. No, to ne mora nužno biti loše, tada ona postaje izvor za one žedne istinske vrijednosti, iako pri tome gubi taj "main-stream" trend. Međutim, ako je nešto "main-stream", to ne znači da je nužno i vrijedno.

Vrijednost će se pokazati vremenom i trajanjem. Konačno, one najrijeđe dragocjenosti, uglavnom imaju najveće vrijednosti. Ako bih smio biti slobodan, dodao bih i kako vjerujem da će se u narednih 10 ili 20 godina dogoditi jedan zanimljiv obrat. Što svijet bude brži, površniji i zasićen informacijama, to će rasti potreba za nečim sporijim, dubljim i stvarnijim.

Ljudi će tražiti prostor u kojem mogu istinski misliti, a ne samo postojati i reagovati na podražaje. Književnost upravo to nudi.

Ona nije samo priča, nego i iskustvo usporavanja, ulaska u tuđu svijest, svijet drugog čovjeka, drugog ljudskog bića, ali vrlo često i suočavanja sa samim sobom. U tom smislu, vjerujem da književnost neće nestati, nego će postati još važnija.

U svijetu u kojem će mnoge stvari biti automatizirane, kičizirane, karnevalizirane, upravo će autentična ljudska emocija i duh čovjeka, sa svim svojim nesigurnostima i složenostima, pa i nepredvidivostima, postati ono što ima najveću vrijednost. Književnost je jedno od rijetkih mjesta gdje se to iskustvo još uvijek može civilizacijski sačuvati.

Pripadaš generaciji Z. Šta je to što književnost generacije Z razlikuje od književnosti ostalih generacija?

To je pitanje toliko veliko da sigurno zaslužuje ozbiljan naučni tretman, ali ako želite doprinos jednog pisca u razumijevanju tog problema, pokušat ću reći svoje viđenje.

Mislim da smo mi svi individue i da upravo književnost naše generacije svjedoči tome. Mislim da je danas svaki autor jedan svijet za sebe, ali ako govorimo o karakteristikama cijele jedne književnosti, rekao bih da sve one nastaju pod utjecajima okolnosti i historijskog trenutka, posebno u tehnološkom smislu.

Bitisanje u svijetu prepunom informacija, brzih trendova, svoj odraz nalazi i u književnosti. Ipak, ti odrazi variraju od jedne distopijske izgubljenosti, osjećaja besmisla, pitanja utjecaja pojedinca u društvenom poretku, sa jedne strane, do nekih odlazaka u jednostavnu romantiku, putevima duše i emocija, potrebom za osjećajnostima i bliskostima, za kojom književnost traga, s druge strane.

Rekao bih i da postoji određena sumnja prema "velikim istinama", prema autoritetima, pa i prema samom jeziku. Pisci moje generacije često ne traže konačne odgovore, nego otvaraju prostor za pitanja, za nesigurnost i za višestruke perspektive.

Ne treba zaboraviti i one koji pišu gotovo iz humanističke potrebe da jednostavno kažu ono što osjećaju, bez reda i forme, da gotovo ekspresionistički "vrisnu", ispoljavajući ono što osjećaju, ponekad i bez namjere da njihova djela postanu velika.

Sve to su književni trendovi koji, prema mom shvatanju, mogu biti dijelom onoga što ste u pitanju označili kao književnost generacije Z.

Da li je izdavaštvo u Bosni i Hercegovini zaista na toliko niskim granama, kao što se to čini? Ako jeste, koliko to otežava domaćim autorima?

Izdavaštvo u Bosni i Hercegovini jeste suočeno s brojnim ograničenjima, prije svega zbog malog tržišta, koje bi dozvolilo nesmetan razvoj po principu konkurencije, kao i izostanka određenih kulturnih strategija.

Međutim, volim govoriti o procesima i mislim da je važno sagledati širu sliku. Književnost, pa tako i izdavaštvo, već su prošli kroz možda i najteži period svoje krize u odnosu na moderne tehnologije, vrijeme naglog razvoja interneta, digitalizacije i promjene načina na koji ljudi konzumiraju sadržaje.

Mi smo odrastali u generaciji koja je o tome govorila u javnosti, u školama, strahujući kako će računari u jednom trenutku zamijeniti književnost. U tom sudaru s brzinom i hladnoćom kompjuterskih brojki, činilo se da će pisana riječ zaista izgubiti svoju snagu. Međutim, književnost je opstala.

Danas, u svijetu, a polagano i kod nas, postoji potreba za riječju koja nije samo sterilna informacija, nego i misao, osjećaj.

I to je prilika za izdavaštvo kao cijeli jedan sistem koji povezuje književne radnike, od autora, urednika, lektora, do firmi i izdavačkih kuća. Ta najniža tačka u odnosu između tehnologije i književnosti je, vjerujem, već iza nas.

Kada je riječ o finansijama, tu situacija nikada nije bila idealna. Književnost je kroz historiju rijetko kada bila dobro finansirana, a i kada jeste, to je bila šablonizirana književnost, često propagandna i strogo cenzurisana od sistema.

Možda je upravo zbog te neovisnosti od novca i posvećenosti slobodnoj misli, koju je često skupo plaćala, uspijevala sačuvati određenu vrstu iskrenosti u svojoj misiji koja je uvijek bila društvena.

Često su njeni najvažniji dometi nastajali iz potrebe za smislom, a ne iz potrebe za profitom. Upravo ta distanca od tržišne logike čini književnost otpornom i smislenom. To, naravno, nije niti konačno, niti osnovno gledanje na izdavačku djelatnost, ali usudio bih se reći, da je zanimljivo i vrijedno promišljanja.

Vjerujem da će izdavaštvo, kao i književnost, uvijek uspjeti izdići se iz problema i izazova trenutka, a na mladim kulturnim radnicima je da taj put stvaraju.

Književnost je i komunikacija tvorca djela i onoga koji čita to djelo. Da li je i tvoj dojam da kultura dijaloga u svakodnevnici nikada nije bila na nižoj razini - ne želi se saslušati onaj drugi, preovladava isključivost itd.?

Čini se kako smo odjednom svi postali "Veliki". I to je do neke mjere, zaista tako. Nekada ste morali mnogo uložiti u sebe, posvetiti život nekoj karijeri, pozivu, da biste došli u situaciju da jednom ili nekada u javnom prostoru kažete svoj stav.

Sada možete dijeliti svoja mišljenja bez problema, ravnati se s ozbiljnim poznavaocima struke u Facebook arenama, pisati statuse po uzoru na velike državnike ili biti prisutni na društvenim mrežama u životima mnogih kao "influenseri", bez nekog striktnog vrijednosnog okvira. Jedini sud na koji se gleda jeste masivnost.

Često kažem da su generacije naših roditelja bile mnogo osjećajnije. Oni su igračke popravljali, krpili pantalone, a mi odmah kupujemo nove. Oni su čuvali ljubav, pisali pisma koja su putovala sedmicama, radili na njima, a mi danas odmah idemo iz onoga što nam se ponekad i ne sviđa, bez želje da shvatamo i gradimo. To je dugoročno neodrživa logika individualizma.

Rekao bih da živimo u vremenu brzih odluka, procjena, sudova, ali sporog razumijevanja. Sve češće
govorimo, a sve rjeđe istinski slušamo. Sve smo isključiviji, a sve manje spremni na kompromise.

I to je vidljivo u svim životnim situacijama, pa tako i u dijalogu. I upravo je tu jedna čarobna vratolomija koju književnost traži od savremenog čovjeka. Kada čitamo, primorani smo ući u tuđu perspektivu, da je pratimo i razumijemo, čak i kada se s njom nismo saglasni.

Ukoliko čitatelj ne pristane na taj kompromis s autorom, nikada neće saznati kraj priče, pjesme, filma, romana, drame. Samo tada, na kraju, može donositi sud o njegovom djelu. I kada govorimo o kulturi dijaloga, možda se upravo u ovoj simpatičnoj usporedbi krije i njena najveća vrijednost za razumijevanje dijaloga i perspektive drugoga, danas.

Pripremaš li nova djela i ako pripremaš, kada će doći u ruke čitatelja?

Zaista se mnogo radi i kada se ne gleda. Nekako nemam potrebu konstantno se namećati s onim što radim i vjerujem da je dovoljno da se čovjek, pa i umjetnik, kada završi rad na svom djelu, pojavi, prezentira ga i ostavi javnosti na sud, bez velikih trenutaka i najava.

Umjetnosti je upravo i potrebno da se ponekad kreira izvan stalnog svjetla reflektora. Ipak, kada već pitate, trenutno radim na nekoliko projekata istovremeno.

Nekoliko rukopisa je gotovo i čeka neki svoj trenutak, kada osjetim da je vrijeme da budu objavljeni. Jedan rukopis mi je posebno drag. Riječ je o romanu koji se, na različite načine, bavi odnosom prošlosti i moći, upravljanjem znanjem i tajnama prošlosti, pitanjem ko ima pravo tumačiti prošlost i kako ta tumačenja različite društvene strukture koriste u sadašnjosti.

Mislim da bi tema mogla biti zanimljiva za vrijeme u kojem živimo. To je nešto potpuno drugačije od mene, ali to je i jedna tema s kojom živim već nekoliko godina, pa možda i od studentskih dana, i nadam se da će do kraja godine ugledati svjetlo dana.

Osim toga, svakodnevno radim na umjetničkim izložbama, kulturnim projektima, nekim manjim publikacijama popularnog sadržaja i mislim da sam se u posljednjih nekoliko mjeseci posebno angažovao.

Vjerujem da će čitatelji, ali i svi oni koje interesuje kultura i umjetnost u najširem smislu te riječi u našem gradu, u narednom periodu biti u prilici uživati u mnogim sadržajima u kojima sam, na neki način, direktno ili indirektno, bio uključen.