FOTO+VIDEO / Peđa Bajović: Barack Obama je već stara vijest
Seattle i Amerika žive svoj postizborni period. Obama je bio na naslovnicama nekoliko dana i sada je već "old news". U ovdašnjoj državi Washington veću pažnju izazivaju izglasavanja gej brakova i legalizacija marihuane. Ovo drugo je suprotno federalnom zakonu, pa bi moglo biti problema! Na ovo prvo već odavno niko ni ne obraća previše pažnje, ali i tu ima ponešto.
Konzervativni biznismeni koji rade u istočnim zemljama, sada traže novčanu naknadu od Starbucksa, koji je inače iz ovog grada, jer je ovaj međunarodni lanac kafića otvoreno podržao inicijativu za gej brakove. Zaista, u gradovima poput ovog "Smaragdnog“, kako mu je nadimak, biti gej je način života koji je toliko uklopljen u ritam i duh grada, da bi njegov nestanak ozbiljno uznemirio dobar dio građana.
Već nakon desetak dana boravka s ove strane Amerike, zaboravio sam što sam konkretno mislio da me tu očekuje? Znam da sam, kao i svaki od nas 33, priželjkivao onaj najveći uspjeh, ali se više ne sjećam kako sam to točno planirao izvesti? Toliko se toga događalo u međuvremenu da mi se miješaju slike prošlosti, sadašnjosti, a u pravcu budućnosti se ne usudim ni baciti pogled.
Znam da sam u pripremama za dolazak ovamo puno radio na gledanju sati i sati američke stand up komedije, istraživao o ovom dijelu zemlje, pisao potpuno nove fore i mislio da sam napravio sve što će mi osigurati odličan plasman. Međutim, zanemario sam nekoliko stvari.
Prva je – konkurencija. Kolege s kojima se za bodove žirija i publike borim rame uz rame, takvi su da ću uskoro nekima od njih gledati u leđa. Neki od njih su ljudi koji će za nekoliko godina postati imena čijim ću se prijateljstvom i saradnjom moći hvaliti u mom dijelu svijeta, koji smo ovdje (s obzirom na to da je u pitanju više od jedne zemlje) nazvali - Backhomeia! Moje kolege u zavičaju su sjajni komičari. Sada to vidim još bolje, jer je način rada i kvaliteta na nivou onog na američkoj klupskoj sceni. Najčešće kada čujem neku njihovu foru prvi put, ili čak i drugi i treći, nasmijem se od srca… Međutim, nekoliko ovih ovdje su mi prvi put natjerali suze na oči! Iz takvih komičara zrači upravo ta tradicija stand up komedije, koja datira još od početaka prošlog stoljeća…
Drugo je – žiri. Uvijek različiti ljudi u različitim klubovima. Neki su iz industrije zabave (producenti, reditelji, agencije...), a neki su jednostavno lokalni novinari, stariji komičari i sl. Međutim, ono što im je zajedničko je da u svojim ocjenjivanjima uvijek imaju na umu kakvu će te ocjene imati primjenu u praksi. Jednostavno, žele svojim ocjenama pomoći onim komičarima za koje misle da im dobar plasman na ovom prestižnom takmičenju može pomoći u daljnjoj karijeri. Onoj u Americi. A što je s nas nekoliko koji nismo odatle…? Već druge večeri, priđe mi jedan od članova žirija i kaže: "To što ti radiš i to na engleskom je nešto što niko od ovih tvojih kolega ne može ni sanjati! Od srca ti čestitam!"...i onda doda "Ali, mi od stranaca u suštini nemamo nikakve koristi".
I onda se prisjetim svojih nekoliko godina života u Americi početkom ovog stoljeća i shvatim da me u početku uzrujavalo to što na njihovim televizijama nema nikakvog stranog humora, čak ni onog kanadskog, a kamoli britanskog, a koji su, ustvari, na istom jeziku! Jednostavno, praksa na glavnim televizijskim mrežama je da se ne riskira i da, ako i ima neka dobra strana serija, ista dobije svoju američku inačicu. Svakako je najsvježiji primjer "The Office“, originalno britanski, ali je napravljena i američka verzija, a koja se onda i više distribuirala u svijetu, pa neupućeni misle da je original Made in USA. Nakon nekih pola godine ili godinu i ja sam se bio naviknuo da mainstream TV u ovoj zemlji ne želi strane jezike, a bogami ni naglaske!
Pored toga, dočekalo me i nekoliko kulturoloških razlika. Ono što se i kod nas, ali npr. i u Velikoj Britaniji smatra inteligentnim forama – igra riječi ( a pun – eng.) ovdje se doživljava jeftinim i ne baš pretjerano kvalitetnim humorom. Na moje ogromno iznenađenje, moje izvrtanje izraza "bear with me“ u medvjeđe pokrete, naišlo je na razočaravajuće reakcije tipa "aaaaaaaa…“. Ipak, ne bih ja bio Balkanac kada ne bih tvrdoglavo ostao pri tome, usput malo prilagođavao, i konačno u posljednjoj večeri dobio traženu reakciju – smijeh!
Ostale fore na relaciji "mi – Amerikanci“ prolazile su dosta dobro i raduje me da se ovi ljudi od srca smiju na svoj račun. Kada smo nakon prve tri večeri u Seattleu (druga je bila u gradu prekoputa jezera, imena Bellevue) trebali krenuti u dublju provinciju, savjet mojih kolega je bio "Drop the suite!" i to sam i napravio. Odijelo je ostalo u hotelu i dvije večeri sam nasmijavao ljude u košulji, odjećom se uopće ne razlikujući od ostalih komičara. Rezultat – puno, puno više smijeha nego u prethodnim večerima. Iskoristio sam njihov odnos prema velikom gradu (ipak sam ja dečko iz provincije, pa znam!) da napravimo privremenu antiSeattle koaliciju East Europe/Washington State.
Čemu se smiju Amerikanci, odnosno, čime ih nasmijavaju njihovi komičari? Gotovo isto kao i kod nas: etničke ili rasne razlike, muško-ženski odnosi, novac, mediji – naročito reklame… a ako treba naći neku konkretnu razliku, mogu reći da je to da kod njih ima puno manje politike. – "To je za televiziju!“, kaže mi Scott, kolega komičar. – "Mi se u klubovima time ne zamaramo, jer toga tamo ima i previše!“ I tako je, politički humor je ovdje na televiziji svakodnevica, bilo da je u pitanju stand up ili neki od drugačijih TV formata. Možda bi naši televizijski znalci mogli malo naučiti iz ovoga…
I tako prolazi vrijeme. Večeri su rezervirane za nastupe, bilo ih je šest zaredom, pa onda još toliko! A da ni ne spominjem putovanja do tamo i nazad, nekada i više od dva sata u jednom pravcu! Dane provodim u šetnji (još uvijek! – sada mi neki već zahvaljuju na donošenju lijepog vremena…) sunčanim Seattleom i njegovim atrakcijama. Uživam u restoranima koji nude svakakva jela. Ipak, zna to biti pomalo skupo, pa pravim ručak i kod kuće, a napravio sam i jedan eksperiment. Pozvao sam u goste kolegu Kevina Bartinija, pravog američkog Talijana iz New Yorka. Na meniju – tortellini! Prvo sam mu na pola tanjira poslužio one koje sam našao u obližnjem dućanu, a onda je na drugoj polovici dobio one koje sam donio od kuće – Aurelia Blitva. Jeo ih je bez riječi, punih usta i klimajući glavom… Pretpostavljam da mu njegov talijanski ponos nije dopustio da glasno pohvali, ali sam mu u očima jasno pročitao "Mama Mia!“. Veselim se njegovoj gastronomskoj osveti, a uživam u ovoj mojoj kulinarskoj pobjedi koja ima okus – blitve!
Prvi dio putopisa iz SAD-a pročitajte ovdje.
Lepa Brena u dobrom raspoloženju stigla u Sarajevo kako bi obavila probe za spektakl u Zetri
