"Nedovršena priča" Vesne Šunjić: Uspješna u svakom sistemu, od jednog dućana napravila tri fabrike

Večeras je u Narodnom pozorištu Mostar promovisala svoju knjigu "Moja nedovršena priča", priču o sebi, ali i svojevrsnu epopeju u Mostaru i jednom vremenu.

Prije promocije za portal Klix.ba govorila je počecima modne industrije kod nas, čuvenim fabrikama "Zlatka Vuković" koje je podigla, o vremenu uspjeha i nagrada, odlasku iz Mostara, Rusiji, poslovnim uspjesima širom svijeta, ali i paralelama o onom nekad i ovom sada.

Moj uspjeh bio je uspjeh moga grada

Nikada nije bilo lako, ali je bilo mnogo poštenije nego je to danas, kaže nam na početku razgovora.

"Da sam htjela da propadnem nisam mogla, u ono vrijeme uvijek vas je neko podržavao, bilo je više empatije i poštenijeg odnosa. Uspjesi nisu bili individualni, moj uspjeh bio je uspjeh moga grada", priča nam ova rođena Mostarka, prisjećajući se kako se nekad grad radovao revijama koje je organizovala, dolasku manekena i glamura kojeg je dovodila u Mostar.

Nakon povratka u svoj grad s fakultetskom diplomom i zaposlenja u kombinatu "Đuro Salaj", ambicija i kreativna energija tjerala je da stvara. Sve je kaže krenulo od dućana u Starom Gradu koji je imao dvanaest kvadrata i jedne krojačice.

"Ništa nisam dobila, za sve sam se izborila. Nismo imali kadrova za tekstilnu industriju, a ja sam došla s diplomom prestižnog fakulteta iz Ljubljane. Bilo je čudno i tada da neko napusti posao direktora marketinga i krene hodati po selima, organizirati žene da pletu, tkaju i šiju po kućama. Njihove proizvode pakovala sam u kofere i autobusima nosila do Dubrovnika, Budve, ...", priča nam o počecima sedamdesetih godina i pionirskim koracima modne industrije u Mostaru.

Od dućana do fabrike

Vesnin rad i upornost brzo je mali dućan u Starom Gradu pretvorio u fabrike, a napravila ih je tri u Hercegovini, po jednu u Mostaru, Jablanici i Posušju.

"Ko nigdje nije mogao da radi, dolazio bi kod nas. Dovede otac kćerku, šesnaest godina, neće da se školuje i kaže: možeš li ti od nje nešto da napraviš. I napravimo, vremnom dijete završi i škulu, a i postane vrhunski radnik. Onda dođe druga, treća, stotine, kod nas samo nije mogao raditi neradnik. Kod mene su radili i kasnije vrhunski ekonomisti, da ih ne nabrajam Zlatko Barš, Božo Ćorić, ... , svi danas na visokim položajima", priča Vesna Šunjić.

Iako je sistem bio socijalistički, kod Vesne su vrijedila druga pravila. Uvijek se znalo koliko se uradilo i koliko zaradilo. Kaže kako su svi radili, nije se moglo otići kući dok se posao nije završio.

"U sedamnaest godina mi smo napravili tri fabrike. Ne mogu reći da su bile velike, ali sa tri radnice došli smo do 463 radnika, do 65 kooperanata, stotine žena koje su radile kod svojih kuća. Za nas su radile druge fabrike, Inkos iz Stoca i brojni drugi. Prva fabrika zvala se simbolično 'Nada', druga 'Jana', treća 'Una', a imena su dobijale po ženskim časopisima iz pojedinih jugoslovensih republika. Mi smo tako reklamirali njih, a oni nas", prisjeća se Vesna.

U reklami mostarske modne industrije Zlatka Vuković osamdesetih godina pojavljivala se i Monika Seleš, kasnije legendarna teniska šampionka, u svoje vrijeme najbolja na svijetu.

"Naše modne revije bile su najpoznatije u bivšoj državi, na njima su pjevale najveće zvijezde ozbiljne muzike. Išli smo svijetom otvorenih očiju, učili i radili, spajali s našom tradicijom. Tako su nastajale linije koje su osvajale brojne nagrade. Mnogi mlađi kreatori su pričali kako bih ja na pariškom Preta-a-porteru, obilazila sve štandove, gledala, pisala, zapisivala, gledala šta je moderno, a šta nije. Na sve to dodavala sam nešto svoje i nešto naše, nove kreacije su dobijale svoj život", priča nekad najhvaljenija modna kreatorka bivše države.

Odlazak u Rusiju

Koncem osamdesetih došli su neki drugi vjetrovi, stanje u Mostaru krenulo se mijenjati, Vesna 1988. godine odlazi u Rusiju.

"Već su bile gotove moje fabike, ja dobijam nagradu 27. juli, najveće priznanje u tadašnjoj Bosni i Hercegovini, ranije brojne druge nagrade. Osjetila sam da dolazi bura, odjednom radnice koje su bile vrlo pristojne postaju drugačije, pojavljuje se neko nerazumljivo nezadovoljstvo. Sve smo imali, a štrajkalo se. Nisam se mogla nositi s tim problemima, tri nove fabrike ostavila sam nekom mlađem, odlučila sam otići, ali sam obećala im svake godine napraviti novu kolekciju", kaže naša sagovornica.

Šefica za tekstil i kožu predstavništva General Exporta u Moskvi, najvećeg izvoznika bivše države, bilo je novo radno mjesto Vesne Šunjić.

"I tamo se osjetio raspad Jugoslavije, a ja sam nakon godinu i po dobila posao direktorice u jednoj velikoj naftnoj kompaniji. Nije mi trebalo dugo da se s tekstila prebacim na naftu. Nakon par godina sam naučila kako se stvara novac, pa sam otvarala svoje firme, butike, radila i uspjevala", priča nam priču nam svoju životnu priču koja je tužni prekid imala 2008. godine, kad se razbolila njena kćerka Marsela.

Penzija od 180 KM

Velika radnica, uvijek puna energije i ambicije, počela je raditi i nakon tragične smrti kćerke. Vratila se na ove prostore, živi u Ljubljani i dalje neumorno radi. Sarađuje s brojnim firmama u Rusiji i širom svijeta, povezuje ih s proizvodnim kapacitetima i kreativnim pojedincima s ovih prostora.

"Moje iskustvo kaže, moraš ili ostati i boriti se ili otići, ali biti spreman da nigdje nije lako. Da je ostalo ono društvo, ja bih od njega imala pristojnu penziju, a za sve fabrike koje sam napravila, 463 zaposlena radnika, brojne kooperante i milijarde izvoza, danas imam ovdje penziju od 180 KM. Nikako ne mogu prihvatiti i to da u našoj zemlji drugi gazduju, da se čeka nečije mišljenje sa strane", kaže nam bez ogorčenja, ali svjesna situacije u rodnom gradu i zemlji.

Vesna Šunjić bila je uspješna menadžerica i u onom planskom sistemu, a uspješna je i danas u tržišnom. Kaže da je velika greška bila gašenje Službe društvenog knjigovodstva jer se više nema kontrole nad novcem.

"Male firme bankrotiraju jer im se ne plaća za robu ili uslugu, nekad to nije bilo moguće. Država je kontrolisala plaćanja. Nekad niste smijeli biti dužni, a danas je savako svakom dužan, a gazda se vozi na jahti. Radnici idu u Njemačku ne jer ovdje nema posla, nego jer u Njemačkoj će platu dobiti na vrijeme, a ovdje je pitanje hoće li ikad", iskreno secira i ekonomsku problematiku.

Na kraju nismo mogli bez priče o njenom Mostaru, o gradu kojeg danas ne može ni prepoznati.

"Noću kad bih s dubrovačkog aerodroma dolazila u Mostar govorila sam vozaču da napravi koji krug oko Mostara, da se duša napuni. Čiste ulice, uredne fasade, ..., pogledajte danas na šta ovo liči, da nema izbora vjerovatno ni ove ulice ne bi bile raskopane. Toliko je prošlo od belaja koji nam se desio, a ruševine su i danas tu. Nadam se da ćemo srediti naš Mostar, da ga nećemo dijeliti na lijevi i desni, da će nas Neretva spajati, a ne razdvajati. Voljela bih da se to desi za mog života", kazala nam je na kraju sjetno, legendarna Vesna Šunjić.

"Moja nedovršena priča" samo je prva u seriji do tri knjige koje namjerava napisati, knjige o njenom životu i vremenu u kojem je stvarala. Prva govori o vremenu u Mostaru, druga će o onom što se desilo kasnije, a treća bi trebala sublimirati sve.