Srđan Gino Jevđević: Narod nikada nije kriv bez obzira koliko glasao za kretene, kolonizatorstvo Zapada je fašizam

Članovi Kultur Shocka koncertom u glavnom gradu Bosne i Hercegovine obilježavaju 30 godina rada pod nazivom "30 godina optimizma". Kroz godine su izgradili reputaciju jednog od najintenzivnijih live bendova na evropskoj i američkoj sceni. Njihovi koncerti nisu samo svirke, to su rituali energije, kolektivnog oslobađanja i glasnog, strastvenog stava protiv apatije i konformizma. Tri decenije kasnije, njihova poruka ostaje ista - umjetnost mora biti živa, beskompromisna i hrabra.

Svake godine nastupate u svom rodnom gradu. Da li se na ovim koncertima osjeća drugačija energija između članova Kultur Shocka u smislu odgovornosti koju imate pred domaćom publikom?

Tačno. Prošle godine smo svirali na zatvaranju Baščaršijskih noći. Prije toga nismo svirali više od dvije godine (filmovi se ne računaju). Koliko se ja sjećam, od 2023. (prije toga je bio covid pa ni tada nismo bili u Sarajevu jedno tri godine). 2024. je bila teška i mnoge su se bolne stvari dogodile, tako da smo morali odgoditi izdavanje albuma da bismo mogli da ga sviramo uživo kad krenemo i to je razlog zašto sada objavljujemo dupli album. Nagomilalo se emocija i muzike, a davno smo rekli da jedino produkcija novog opravdava naše postojanje. Sada radimo svjetsku i EU turneju za 30 godina svog postojanja, promovišemo dupli album. Da smo zaobišli Sarajevo, ne bi imalo nikakvog smisla. Kao, je*i ga, raja, bio sam prošle godine, šta ću vam ja. Ne bih se mogao opravdati dok sam živ.

A sada ozbiljno - osim toga, novi dupli album je muzički mnogo drugačiji nego sve ovo ostalo što smo do sada radili, a isto tako, puno onoga što nosim od kuće iz Sarajeva, iz Bosne, se nalazi na njemu. Gdje da to promovišemo nego kući? I, konačno, poslije 30 godina postojanja, 15 albuma i šta ja više znam koliko turneja, sada treba obilježiti sve to dok još možemo punim plućima i iz sve snage da sviramo svaku pjesmu kao da nam je zadnja. Ne kažem da će ovo biti zadnji put kad nas možete vidjeti, ali isto tako jedino možemo svirati dok nam godine i život dozvole da to radimo, ali samo na ovaj isti glasni beskompromisni način kao do sada.

Gosti na ovom koncertu bit će Damir Imamović, Feđa Štukan i Nesvrstani. Na Damirove sjajne koncerte smo navikli, a Feđu ćemo nakon dugo vremena imati priliku slušati uživo. Devedesetih je započinjao karijeru u svijetu muzike u bendu Almanah, a prošle godine je objavio album "Blank" koji prati istoimenu knjigu i predstavu. Kako je došlo do ideje da sarađujete i na muzičkom planu?

Feđa i ja smo skoro pa rodbina. Veže nas život prije, za vrijeme i poslije rata. Ideja da Feđa i Nesvrstani sviraju s nama na ovom koncertu je naravno donesena gdje drugo nego na ispijanju kafe u Operi negdje oko Nove godine. Mislim da nema i ne postoji ništa normalnije kad se uzme u obzir, ne samo naše prijateljstvo, nego i angažovanost, kao i isto razmišljanje po političkom, sociološkom i mnogim drugim bijelosvjetskim pitanjima. Feđin uspjeh kao glumca umjetnika muzičara kompozitora i, naravno, pisca me uopće ne iznenađuje. Za neke ljude jednostavno znate da će se to desiti i samo čitavog života čekate da ostatak svijeta vidi ono što je vama već dobro dobro poznato.

Damir je svjetski umjetnik. Kada sam ga prvi put čuo, naježio sam se. njegova originalnost, njegove emocije, iskrenost, a više od svega, talent su me ostavili otvorenih usta. Onda kada smo se upoznali smo postali veliki prijatelji. Vezuju nas isto razmišljanje, isti osjećaj za humor i ljudi sa kojima se družimo. Ja mu ga dođem negdje međugeneracija i stalno mu ponavljam da nikada neću zaboraviti je kada je njegov tata Nećko u Studiju 1 Radio Sarajeva u Danijela Ozme meni smanjio bubnjarsku stolicu jer nisam mogao da dohvatim pedalu. Meni je tad bilo negdje 14 - 15 godina, a mislim da se Damir u tom momentu upravo ili rađao ili je tu negdje bio u opticaju. U oktobru sam imao čast da mu se pridružim na njegovom koncertu u Seattleu i da zajedno otpjevamo Halidove "Ljiljane". Sad je njegov red da se nama priključi. Jedva čekam!

Ne. Nije to teret. To je moja dužnost prema mojoj zemlji. To je moje pravo da želim da se nepravda kojoj smo vjekovima izloženi ispravi. To je moja želja da se pridružimo ostatku svijeta iz kojeg smo nepravedno izbačeni. To je moja obaveza da učinim sve u svojoj moći kako bih ostavio bolji svijet mladim ljudima. Nije dovoljno samo ukazivati, znam. Treba i aktivno raditi na unapređenju ovog svijeta. Ovih 30 godina, kako rekosmo, optimizma nije ironija, ali u bolje ne možemo ako prepreke ne prepoznamo. Sama spoznaja je korak naprijed ka boljoj budućnosti. Ne, nije to teret. To je čast.

Šta možemo očekivati na idućem albumu "House of Shock" na kojem će učestvovati još veći broj muzičara iz Sjedinjenih Američkih Država i Evrope?

Sound koji imamo na ovoj ploči je drugačiji od svega što smo ranije radili. "House of Kultur" isto tako ima industrial elemenata, ali "House of Shock" je otišao još dalje. Prva pjesma koja je objavljena je "Promaja" i to prije naše ljetne turneje. "Mladost" je pjesma koju sam napisao prije dvije godine, pjesma o svemu ovome što sam upravo govorio. Neki dan, poslije one tragedije u Sarajevu, nismo mogli da je ne objavimo prije vremena. Mi ne biramo vrijeme vrijeme bira nas. Pjesma koju smo objavili prije par sedmica je "I Rock The Fez", pjesma o takozvanom balkanskom kompleksu kojeg treba da se riješimo. Što bi se mi stalno približavali svijetu? Nek' se svijet ponekad približi nama.

Kada publika na Zapadu slavi "balkansku energiju" Kultur Shocka, da li osjećate da vas ti ljudi razumiju i da muzika zaista ima moć da prevaziđe sve granice i proširi vidike ljudi punih predrasuda koji i danas smatraju da na Balkanu žive divljaci?

Ovo meni pravo izgleda kao intervju u kojem iz nekog ludog razloga dajem unaprijed odgovore na pitanja koja će se tek postaviti. Izgleda da slično razmišljamo. Hajde, super. Kratak odgovor zapadu je: "Ko ih je*e!". Lako je govoriti kolonizatorima onima koje su kolonizirali kako treba da se kultivišu. Pravi varvari su kolonizatori, jer ništa nije osvojeno mirnim putem i sve bogatstvo svijeta koji se nalazi u zapadnom svijetu je oteto, opljačkano iz Afrike, Azije, Bliskog Istoka pa i od nas. Ja sam vrlo rado za istinu i da pričamo, ali kad već povedu priču o tome ko je divljak, a ko nije, onda treba da se naviknu da im se kaže istina. S druge strane, nisu svi isti. Ne treba generalizirati.

Kolektivna odgovornost ne postoji. Nikada nije postojala. Narod nikada nije kriv bez obzira koliko glasao za kretene. Narod nikada nije dao ovlaštenje svojoj vlasti da ubija nevine ljude. Velika većina ljudi na Zapadu je na strani pravde i sramota ih je ovoga što se dešava. Fašista nikad nije više nego ostatka stanovništva. Problem je u tome što su većinom bolje organizovani i filozofija im je vrlo perfidna. Daju veoma jednostavne odgovore na veoma komplikovana pitanja, a uvijek im je za sve kriv neko drugi obično onaj koji ne izgleda kao oni nije iste vjere ili nacije, a kolonizatorstvo Zapada je ništa drugo nego fašizam ili terorizam, ako vam je lakše.

Da li umjetnici iz ratom obilježenih sredina, poput Sarajeva, ponekad bivaju "zarobljeni" u narativu traume jer to međunarodna publika očekuje?

Ma šta ima veze šta oni očekuju? Ljudi pjevaju i govore o onome šta ih boli. Tako ja. Ja ne znam gdje će me odvesti muzika ili tekst unaprijed pa ako me odnese u budućnost jedan dan, drugi dan me može odvesti u prošlost. Kažu da pametni ljudi žive za ovaj momenat koji im se tada dešava. Lako je to reći ali svi strahujemo za budućnost i sa sjetom i bolom zajedno se sjećamo prošlosti. I da hoćemo, ne možemo pobjeći od sebe.

Naravno, postoji i druga varijanta estradnih zabavljača, da se pjeva o stvarima koje su neopterećujuće. To je zabavljačka industrija i super je to ko može i ko zna. Ja se nikad nisam pretvarao da sam ja neki veliki umjetnik koji bi mogao sada da radi zabavljačko estradno komercijalni posao, ali eto, neće zato što je to ispod njegovog umjetničkog dostojanstva. Nije, brate moj, nego ne znam ja to. Jeste meni ponekad u životu umakao koji hit, ali u kompletnom profilu, moji najveći hitovi su najkomplikovanije stvari koje sam napisao i svaka traje od sedam do 10 minuta. Ja sebe uopće ne smatram kreatorom. Ja mislim da je umjetnost, odnosno kreacija energija, a energija se ne može dobiti ni iz čega niti se može uništiti. Može samo prelaziti iz jednog agregatnog stanja u drugo. Ja sebe smatram veslom ili repetitorom te energije. S druge strane, estradna aktivnost isto nije umjetnost nego je vještina. Nad vještinom čovjek ima moć nad energijom nema.

Protekli period u Bosni i Hercegovini su obilježili protesti povodom pogibije mladića Erdoana Morankića u tramvajskoj nesreći u Sarajevu. Smatrate li da se narod probudio i počeo vjerovati da na ovaj način ipak može u određenoj mjeri promijeniti stanje u kojem živi?

Mislim da sam na to pitanje već odgovorio, ali evo, da kažem još jednu stvar - narod je uvijek budan. Pogotovo mladi ljudi. Znaju oni jako dobro šta se dešava i uvijek su znali, ali ih niko ne sluša. E tako sada ni oni nas ne treba da slušaju. Mislim da je njihovo oružje ljubav. Laž pobjeđuje istinu kažu zbog toga što se uvijek mijenja, a istina mora ostati ista. Mržnja kažu je jače oružje od ljubavi jer počiva na strahu, a ljubav je čista i ne koristi ljudske slabosti da bi došla do svojih ciljeva. Međutim, sve su to bitke, rat dobija ljubav. Kad smo mi već izgubili naše bitke, mislim da sada treba da omogućimo tim mladim ljudima koji se vole između sebe i pružimo im podršku. Ne da im govorimo šta da rade. Znaju oni dobro šta će da rade.

Tragedija je to. Erdoana nisam poznavao, ali sam u kontaktu sa mladim ljudima s Likovne akademije koji su mi pričali o njemu. I ova borba da se ne zaboravi na njegov mladi izgubljeni život i snagu mlade djevojke Elle koja se još uvijek bori neće vratiti ove žrtve, ali može i mora dati nadu za bolju budućnost.

Nedavno smo obilježili Dan grada Sarajeva, šesti april. Kako su rat i iskustvo emigracije iz Sarajeva utjecali na vašu percepciju umjetnosti kao sredstva otpora i komunikacije?

Šesti april će uvijek biti moj praznik. Ne mogu vam i ne znam reći kako je to obilježeno u emigraciji jer ni sam ne znam gdje osvanuti. Po pitanju emigracije, ima ljudi koji to bolje znaju od mene. Što se tiče rata i kako je on utjecao na mene i ono što ja radim, ja moram da kažem da sam zahvaljujući svome iskustvu trčanja između granata i snajpera shvatio kako život nema smisla ako ne radiš svaku stvar u životu kao da ti je zadnja. Kao da imaš još pet minuta. Pet minuta da pjevaš.