Najdraže su mi nagrade u kojima je nekoliko hiljada eura

Znači li to da granice koje su stvorene početkom 90-ih za Vas ne postoje?

Granice za mene postoje jedino radi ATA karneta, koji omogućava jednostavan tranzit muzičkih instrumenata kroz zemlje, a drugih granica za mene nema i ne može biti nikakvih granica kada ideš kroz zemlju gdje se stalno govori jedan jezik.

Osam godina Vas nije bilo. Koliko je bilo teško početi ispočetka, ponovno se dokazivati i praviti sebi mjesto na muzičkoj sceni?

Ja sam bio jedan od rijetkih koji se uspio vratiti na scenu. Kad neko ne izda album tri- četiri godine ljudi ga počnu zaboravljati. Ja sam već polako postajao anoniman, međutim, toliko sam bi revoltiran muzikom koju slušam na televiziji ili radiju da sam već u kući postajao dosadan i samo sam gunđao "Šta je ovo? Kako se usuđuju tako svirati?" i onda su mi žena i kćerka rekle "Hajde ti nešto pokušaj promijeniti, nemoj sjediti i gunđati kako ništa ne valja. Hajde napravi album" i tako je krenulo, a krenulo je polako.

Ja jesam imao neko ime otprije, ali trebalo se opet dokazivati i krenuo sam sa premisom da je najvažnije imati dobar bend i svirati *ebeno live. Na prvom koncertu, kada sam se aktivirao, bilo je 100 ljudi, onda je bilo 500, onda je bilo 1.000 i onda je 1.000 ostajalo vani jer nije moglo ući. Ali ovaj dio karijere mi je puno draži jer sam ga baš zaslužio zbog toga što smo bili toliko dobri live, a jedan muzičar mora biti dobar uživo i to je jedini zakon trajanja i kvalitete na ovim prostorima.

Život vas nije mazio. O odrastanju bez oca, problemima u koje ste zapadali odrastajući, eksperimentiranju s drogom, sve ste već rekli. Otkud potreba da tako iskreno govorite o svom privatnom životu?

Nemam ja potrebu iskreno govoriti ni o čemu, ja samo ne stavljam stvari ispod tepiha, samo odgovaram na pitanja. Kada sam se ponovno aktivirao ljudi iz Aquariusa su odlučili uložiti puno sredstava u mene i morali su znati jesam li sposoban raditi ozbiljan posao, jesam li zdrav i imam li ikakvih problema. Sjećam se, na jednom sastanku smo se dogovarali hoću li na neka pitanja odgovarati iskreno ili ćemo ih izbjegavati. Ja sam bio za to da se odgovara iskreno jer nakon nekog vremena to postaje nezanimljivo. Tako je i bilo. Nikada ništa ne skrivam, ali svaki novinar koji bezobrazno zadire u moju intimu neće dobiti odgovor.

Kažu da čovjek, što više otkriva o sebi, postaje ranjiviji. Jeste li nekad požalili zbog svoje iskrenosti?

Ja pozitivno gledam na stvari i iskreno idem kroz život. Ja sam otac obitelji, a indirektno sam odgovoran za 20 porodica koje žive od mene. Ja se ne smijem razboljeti, a kamoli biti neodgovoran. Ozbiljno radim svoj posao i živim od njega i imam nevjerovatnu sreću da živim dobro od toga šta radim, ali vjerujte, iza toga je krvav i žuljeviti rad. Znate li vi šta znači organizirati 10 ljudi da se pojave na probi u vrijeme kada je svaki moj muzičar stalno tražen? Teško je sve to organizirati i vjerujte da je to jedan vrlo težak i odgovoran posao, ali ja ga volim. A znate li ko su neodgovorni ljudi? Oni koji stanu pred publiku i misle da su to budale. Ja izuzetno cijenim ljude koji dođu na moj koncert i u strahu sam hoću li zadovoljiti ono što oni od mene žele. Poštujem svoju publiku!

U Vašoj kolekciji su brojne muzičke, a nerijetko i nagrade za modni stil. Koje su Vam draže?

Znate koje su mi nagrade drage? One koje imaju izbušenu rupicu i unutra dvije-tri hiljade eura. Te su mi nagrade najdraže. Super, divno, potapšali ste me po ramenu, ali i dalje moja umjetnička borba traje. Prema mom mišljenju, prave nagrade bi trebale finansijski omogućiti muzičaru da odmori i da radi još bolje.

Jesu li, onda, u tom smislu muzičari prepušteni sami sebi?

Zavisi. U Hrvatskoj nisu, jer imamo Hrvatsku glazbenu uniju, zatim Udrugu za zaštitu izvođačkih prava i Zavod za zaštitu autorskih prava. Mi smo jedna od malobrojnih zemalja u Evropi gdje je to stvarno dobro riješeno. Mislim da smo statistički treći u Evropi po tom pitanju. Ja se za bilo šta mogu obratiti Hrvatskoj glazbenoj uniji. Kod nas je to stvarno veoma dobro riješeno i lagao bih kada bih rekao da sam prepušten sam sebi. Jedna velika organizacija stoji iza nas.

Pratite li dešavanja na muzičkoj sceni u Bosni i Hercegovini i drugim zemljama regiona?

Pratim i žao mi je što u BiH i Srbiji nisu riješena autorska prava kako treba. Niti su muzičari plaćeni kako treba, niti se izvođačka prava plaćaju kako treba. To sve treba urediti i nije to nimalo lako. Ne radi se o zakonima koji se donose, nego se treba dogoditi jedan Paolo Sfeci, bubnjar Parnog valjka i grupe Boa, koji je svojom energijom izgurao to da se muzičari udruže u Uniju, koji je svojom energijom dobio od televizija i radiostanica da plaćaju autorska prava. Treba se dogoditi čovjek!

I na kraju, koliko ste upućeni u politička dešavanja? Kako ste vi doživjeli smjenu vlasti na nedavno održanim izborima u Hrvatskoj?

Ja sve radim da bih jeo. Svjestan sam da najprije trebaš dati državi i u tom smislu ja nemam problema. Na mene politička situacija djeluje na način kako narod živi pod određenom vlašću. Ja mogu pratiti izbore i glasati za bilo koga, ali ono što mene zanima je da li normalan čovjek ima mogućnost da radi. Ako uzmeš čovjeku pravo na rad i pravo da prehrani svoju porodicu, oduzeo si mu sve i to se mora pothitno promijeniti. Kada obični ljudi budu mogli otići u samoposlugu i kada u kolicima budu imali više od mlijeka i hljeba, tada ću ja reći "Eh, u ovoj zemlji politika vodi dobro stvari". Do tada ne, a bogami je i opljačkana ova zemlja. Niko nas nije opljačkao koliko mi sami sebe. Hrvatska treba na jedan dug put oporavka i smeta mi što će se još nekoliko godina žrtvovati da bismo došli sebi, ali možda će budućnost mog djeteta biti bolja.