Glumica i novinarka
166

Vedrana Božinović: Pozivajući se na kvazitradiciju i religiju sebi namećemo nova ograničenja

Piše: El. B.
Vedrana Božinović (Foto: D.S./Klix.ba)
Vedrana Božinović (Foto: D.S./Klix.ba)
Prošla godina bila je jedna od onih koje se teško zaboravljaju, kaže nam glumica i novinarka Vedrana Božinović koja je u 2018. zakoračila radno. S Vedranom smo razgovarali na probi predstave "Narodna drama" u kojoj glumi majku, a koja će u SARTR-u premijerno biti odigrana 27. januara.

Na početku Vedrana nam priča kako u svom glumačkom poslu najviše voli dio koji se odnosi na pripreme i proces nastanka predstave.

"Proces pripreme predstave nešto je o čemu publika koja gleda predstavu ne zna mnogo ili ne zna skoro ništa. Publika gleda gotov proizvod, uvijek živ i nov, ali zaokružen. Doći do toga, slijediti ideju, vjerovati, sarađivati, istraživati, pa i posrtati, gubiti i nalaziti put, sve rušiti i iznova graditi – to je za mene najzanimljiviji dio našeg posla", rekla je.

Smatra da je tekst Olge Dimitrijević veoma zanimljiv i važan jer govori o okvirima koje društvo nameće, trasira put i određuje kako život mora izgledati.

"Iz najboljih namjera i uz rečenicu 'takav je red' društvo određuje tračnice kojima putuje svačiji život. Samo u okviru onoga što je društveno prihvaćeno moguće je ostvariti ličnu slobodu. Što u suštini znači da istinske slobode nema. Problem je htjeti više, drugačije, biti drugačiji, izaći izvan okvira. U tom slučaju plaća se strašna cijena. Bilo bi mi jako važno da prođe poruka kako se to ne dešava nekom drugom, kako pitanje nedostatka lične slobode i prava na sopstveni izbor nije pitanje nekog tamo zatucanog društva kojem se mi rugamo, nego nas, svih nas, pa i onih koji se smatraju urbanima i naprednima", rekla je priznajući kako u posljednje vrijeme mnogo razmišlja o ličnoj slobodi i pravu na izbor.

Voli poslove bez radnog vremena

Glumu je na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti diplomirala 1998. godine, a 2005. je magistrirala umjetnost na Univerzitetu Essex u Velikoj Britaniji. Priča nam kako je izabrala posao za koji je vjerovala da može doprijeti do ljudi na nekom gotovo ritualnom nivou, jer, ističe, za nju je pozorište još uvijek ritual.

"Ne samo ispričati priču, nego pročačkati svijest. Tako da oni koji sjede u mraku publike ne dobiju samo zabavu, potvrdu da vjeruju u ispravne stvari, da je sve u redu i pod kontrolom. Nego i da sve dovedu u pitanje, razlože puzzle vlastitih uvjerenja i stavova, principa i zadatosti i krenu iznova slagati da vide da li je svaki dio stvarno na dobrom mjestu i ima li manjkova ili viškova. Volim pozorište koje pruža mogućnost publici da misli. Koje i nas na sceni i sve u publici izvede izvan zone udobnosti. One koju imamo kad u ruci držimo daljinski televizora. Mislim nekako da paljenjem televizora zapravo gasimo realni svijet. Odlaskom u pozorište bismo se morali vratiti u stvarni svijet u kojem živimo", rekla je naglašavajući kako bi voljela biti dijelom takvog pozorišta.

Pored glume, Vedrana se bavila i novinarstvom. Priča nam kako voli poslove bez radnog vremena jer joj mnogo više odgovara pritisak obaveza nego gomila slobodnog vremena.

"Onim pravim novinarstvom se ne bavim već jako dugo. Pri tome mislim na istraživački rad. Čak sam na određeno vrijeme prestala objavljivati i kolumne u magazinu Gracija, čemu se sad vraćam na jedan drugačiji način i tome se radujem. No to nikako ne smatram novinarstvom nego, u mom slučaju, nekom kvazi književnošću", rekla je.

(Ne) slobodno društvo

U svojim kolumnama Vedrana je često pisala o ženama i njihovom položaju u društvu. Kroz razgovor na tu temu, naša sagovornica ističe da živimo u siromašnom, obespravljenom, prevarenom i izmanipulisanom društvu koje ne mazi ni žene ni muškarce.

"Jako me boli kad vidim da uz sve to što nam je svima nametnuto i protiv čega se uporno odbijamo boriti, još i sami sebi namećemo nove zabrane i ograničenja pozivajući se na neku kvazitradiciju, porodične vrijednosti, religiju. Brine me koliko je u ovom društvu manje slobode generalno danas nego prije, recimo, dvadeset godina. Koliko smo rigidniji, zatvoreniji, jednoumniji postali. Koliko sami sebe cenzurišemo, koliko je stvari o kojima se jednostavno ne govori. A svi ih vidimo", rekla je.

Mišljenja je da nema istinske volje za bilo kakvom suštinskom promjenom, pa tako i onom koja se tiče tradicionalne uloge žene.

"Brine me to što mnogo žena podržava to da se zna 'ko kosi a ko vodu nosi' kao stvar koja se radi 'za naše dobro'. Odvratno mi je recimo čitati kako se žena može ostvariti samo kad dobije djecu, što zapravo jako često govore same žene. Ili kako je zlostavljana žena to sama tražila dugim jezikom ili kratkom suknjom. Nemam razumijevanja na šale koje koriste pojmove tipa zna se gdje je ženi mjesto, žensku glavu, žensku pamet… Ovo je patrijarhalno društvo koje se time ponosi jer misli da je to jedini način da u njemu vlada red. Ja tako ne mislim. Prvo ne vidim taj čuveni red, a drugo snažno, najsnažije vjerujem u pravo na izbor", rekla je.

Majka prije svega

No, prije svega Vedrana je majka. Kaže nam kako je, kao i svaka (objektivna) majka, u životu najviše ponosna na svoju djecu.

"Takav se odgovor očekuje. Pa evo. Ali ono što mi je palo na pamet je da sam, možda ponosna nije pravi izraz, pa recimo da sam sretna jer sam znala ustati kad padnem", rekla je.

Dodaje kako je veoma stroga majka i kako od svoje djece, Sare i Ise, traži mnogo, a najviše da "misle svojom glavom".

"Naravno, to podrazumijeva da preispituju i moje odluke i stavove, što oni vrlo rado čine. Mnogo razgovaramo. I ako ću iskreno, nekad bih jako voljela da moje 'zato jer sam ja tako rekla' zaključi razgovor. Nažalost, ili na veliku sreću, to baš nije argument koji kod njih pali. Moram imati mnogo jače argumente. Tako da učim i ja od njih. Možda je najvažnije to da sam naučila da nisam baš uvijek u pravu i to koliko je to teško priznati", rekla je.

Kada nije na sceni, ispred kamera i kada ne piše kolumne Vedrana bira mjesta bez ljudi na kojima može uživati u tišini, kao i mjesta na kojima ima toliko ljudi da možete biti nevidljivi posmatrač.

"Uživam u čitanju pod dekom i isključenim mobilnim telefonom (ako ništa barem uživam u pomisli da je to moguće). U kafi sa kćerkom, u popodnevnom izležavanju sa sinom, u razgovoru, šetnji ili ponoćnom čaju sa čovjekom kojeg volim…. Ali uživam i u svom poslu. On je jednako dio mene bez kojeg ne bih mogla", rekla je.

Dvije godine je s predstavom koju je radila u Residenstheateru u Minhenu mnogo putovala, a sada većinu vremena provodi u Sarajevu. U Narodnom pozorišta igra u predstavi "Ožalošćena porodica", a nakon premijere "Narodne drame" putuje u Budimpeštu gdje je čeka nastavak snimanja kratkog filma koji je započela u decembru.

"Ako sve bude po planu čeka me rad na predstavi u Srbiji u martu i aprilu. Već duže vrijeme se bavim vlastitom predstavom, nekom mješavinom stand upa i kabarea, kao formi koje nikada nisam radila, a voljela bih probati. Pozvana sam i da budem dio dječije predstave koja se bavi temom vršnjačkog nasilja", otkrila nam je Vedrana.