Kultura
277

Rušenje ideala: Kako je ratni dnevnik o "raji i papcima" stvorio roman o ljudskoj pohlepi

Piše: I. P.
Suočavanje s prošlošću je bolno iskustvo na koje su pretplaćeni balkanski narodi, tvrdi Imer Pezo, autor knjige "Ratni dnevnik '92 - Priče o raji i papcima".
"Vrtimo se u krug ne samo zadnjih dvadeset nego stotinu godina zato što nismo u stanju temeljito elaborirati događaje", rekao je Pezo za Klix.ba, a povodom knjige Nure Bazdulj-Hubijar "Kao jedne davne zore".

Njen roman direktno je inspirisan djelom Imera Peze, a on tvrdi kako samo osoba bogato obdarenih čula može uputiti riječi velike snage ljubavi koje su zapisane u romanu.

"Moj 'Ratni dnevnik '92 - Priče o raji i papcima' prati hronološka dešavanja od prvih višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini do 31. decembra 1992. godine. Opisao sam svoja sjećanja na događaje koji su neumoljivo doveli do podjele u društvu, s kojima smo oborili kulturni i intelektualni nivo. Sve plemenito, dobro kao da je pokopano. Uzajamno poštovanje, pa čak i najobičnija pristojnost, iščezli su iz ovog društva. Društvo kao zajednica vrijednosti, ne postoji. Život bez pravde je isto što i zvijezda bez neba, ili korito bez rijeke", objašnjava Pezo.

Za roman Nure Bazdulj-Hubijar ističe nadu kako će mnoge ljude natjerati da progovore te da će pridobiti osorne duše i omekšati okorjela srca.

"Kad mi je moj prijatelj Imer Pezo poslao rukopis svog Ratnog dnevnika, nisam ni slutila da će tako snažno utjecati na mene iz više razloga. Jedan od njih je što se unekoliko promijenio moj rakurs gledanja na rat kao fenomen. Makar sam u vrijeme početka rata na našim prostorima već bila uveliko zreo čovjek, u meni je vizija rata bila kao u stripovima – bore se dobri i loši momci. Na mene je, kao na dijete, bukvalno šokantno bilo saznanje da je među tim, za mene dobrim momcima, bilo toliko pohlepe, sirovosti, surovosti, bahatosti, svakakvog jada i čemera", rekla je Bazdulj-Hubijar.

"Cijeli rat sam provela u Travniku radeći tri posla istovremeno – ljekar u bolnici, ljekar u Sanitetskom bataljonu VII. korpusa i predsjednik Konzulata Dječje ambasade Travnik. Jela sam uglavnom hljeb, leću, rižu, pila ječam umjesto kafe, u novinski papir zamotavala kamilicu i druge trave umjesto cigareta. I bilo mi je dobro, bilo mi super. Idealistički sam gledala na 'našu' borbu, nalazila čak notu romantičnog i mislila da nam je svima isto.

A onda, u Imerovom dnevniku koji je autentično svjedočanstvo nekoga ko je bio sudionik pravih ratnih zbivanja, čitam o ovalima pečenja, najkvalitetnijim vinima, viskiju, najskupljim cigaretama i čemu sve ne, te ostajem zapanjena količinom drskosti i bezobrazluka, pljačkama, kriminalom, bogaćenjem... I u svom tom ludilu gdje se čovjek negdje smije, negdje plače, negdje ibreti, negdje ga teška huja hvata, nailazim na dio kada mlada djevojka, studentica prve godine Likovne akademije moli nadležne da s teško ranjenim ocem useli u stan koji je njihovo vlasništvo, a lik na visokoj poziciji joj nudi pomoć uz ucjenu – tu sam zastala posve oduzeta. Svaka ucjena je pogana i odvratna, ali to je bila ona najteža za djevojče visokih moralnih principa. Previsoka. Ali ju je platila jer je ljubav prema ocu prevagnula. I od tada počela bježati. Ni do danas nije prestala. Od sebe", piše između ostalog Bazdulj-Hubijar.

Spomenutoj djevojci naša spisateljica dala je ime Maša Bošnjak i napisala roman koji ne bi nastao da nije bilo Imerovog dnevnika.