Remira Osmanović: Pozorište treba odgajati mlade generacije koje nam dolaze
Afinitete ka scenskoj umjetnosti Osmanović je pokazivala još od malih nogu. Dok su se njeni vršnjaci igrali s raznim igračkama, Osmanović je u rodnim Živinicama pravila svoje male predstave. Voljela je recitovati i igrati se beskrajno dugo, a veliku ispunjenost osjetila je i kroz književnost koja joj je bila izuzetno bliska.
Još kao djevojčica krenula je u Amatersko pozorište u Živinicama na preporuku reditelja Uroša Kovačevića, a svoj umjetnički izričaj dodatno je uobličila u Narodnom pozorištu u Tuzli na čiju je scenu prvi put kročila 1994. godine.
Diplomirala je na Akademiji dramskih umjetnosti u Tuzli, u klasi profesora Miralema Zubčevića, a na kraju se okitila i titulom zlatne studentice.
Dramski naboj i iskrena emocija
Kroz 25 godina profesionalne karijere nanizao se veliki broj izuzetno kvalitetnih dramskih predstava i kompleksnih uloga koje nikoga nisu ostavljale ravnodušnim. Osmanović je posebno vezana za diplomsko ostvarenje "Helverova noć" koje je prvenstveno radila s kolegom Midhatom Kušljugićem, a potom mlađim glumcem Nedimom Malkočevićem.
"Mnogi kažu da u sebi imam taj dramski naboj i iskrenu emociju. Prilikom izvođenja drame vi ne možete lažno iznositi emociju, odnosno publiku ne možete prevariti. Jednostavno, predstavu morate proživjeti te kroz svoj organizam iznijeti emociju na sceni i približiti je publici", kaže u razgovoru za Klix.ba Osmanović koja je izuzetno vezana i za svoju monodramu "Iz moje duše" te komad "Klitemnestra ili zločin".
Ova tuzlanska glumica okitila se brojnim individualnim i kolektivnim glumačkim priznanjima, ali posebno mjesto zauzima nagrada koja joj je pripala u okviru prošlogodišnjih Pozorišnih igara u Jajcu za najbolje glumačko ostvarenje u predstavi "Zrno soli ili sretan rođendan, Marina!".
Rola u ovom komadu je došla nakon teških životnih trenutaka koje je prebrodila Osmanović, a svojim glumačkim izričajem na pozorišnim daskama je zasjala punim sjajem.
"Imala sam ozbiljan zdravstveni problem zbog kojeg sam bila na bolovanju, a nakon povratka na početku sezone 2017. godine direktor Narodnog pozorišta mi je dao da pročitam sjajan tekst. Nakon toga sam rekla da ću napraviti nešto od svega toga, ili ću se ponovo razboljeti te više neću moći raditi. Kolege Midhat Kušljugić, Edis Žilić i ja napravili smo odličnu predstavu što je potvrđeno nagradom", nadovezuje se Osmanović.
Upravo ova nagrada za najbolju glumačku kreaciju najdraža joj je u karijeri, jer je uslijedila nakon teškog perioda u privatnom, ali i profesionalnom dijelu života.
"Da se ova nagrada desila prije desetak godina možda mi ne bi toliko značila. Ali, sada je od neprocjenjive vrijednosti. Uloga u predstavi mi je bila veliki vjetar u leđa i nada da i dalje nastavljam raditi stameno, jako i da se jednostavno ne bojim. Bila je to izuzetno teška i emotivna uloga u kojoj veoma lako možete pokleknuti, ali ja sam se izborila i pokazala svoju snagu", kaže nam Osmanović.
Oni koji trebaju čuti kritiku u pozorište ne dolaze
Naša sagovornica smatra da je putem glume izuzetno bitno analizirati važna životna pitanja.
"Pozorište je uvijek bilo ozbiljan kritičar, a glumci su bili ti koji na sceni trebaju prozivati političare, vlast, ali i sva dešavanja u državi, okruženju, ali i u svijetu. Nažalost, oni koji to trebaju čuti u pozorište ne dolaze, a mi sa scene šaljemo veoma jake i lijepe poruke", kaže Osmanović.
Stava je da je svaka država bez kulture jadna, tužna i nepriznata, a da je pozorište hram kulture koji treba odgajati mlade generacije koje nam dolaze.
"Tužna sam kada mladi ljudi nemaju naviku da dolaze u pozorište, a istovremeno sretna jer postoji Pozorište mladih u Tuzli koje djecu navodi na to da zavole umjetnost. Oni ih odgajaju da budu prije svega intelektualci, da vole, a ne da mrze te da budu dio Evrope i svijeta. Kultura je ta koja treba otvoriti vrata za suživot, bez mržnje, nacionalizma i nesuglasica koje nam nameću i serviraju političari", dodaje Osmanović.
Jačina ansambla Narodnog pozorišta u Tuzli oslikana je i kroz predstavu "Posljednja ljubav Hasana Kaimije" koja je na Susretima pozorišta u Brčkom osvojila sve moguće nagrade.
U ovom komadu priliku za iskazivanje svojih vještina dobilo je i nekoliko mladih glumaca što naša sagovornica smatra izuzetno pozitivnim. Međutim, općenito govoreći, Osmanović navodi da tek rijetki mladi glumci imaju priliku javnosti predstaviti svoje umjetničke kapacitete.
"Na glumačke akademije se uglavnom upisuju osobe koje imaju određen nivo talenta, a koji kroz školovanje izbruse te na kraju dobiju završen zanat. Međutim, nakon toga rijetki glumci u našoj zemlji dobiju priliku za iskazivanje svojih znanja i umijeća. Na audicijama se uglavnom biraju isti glumci, jer jednom kada ga vidite on će dobiti priliku i idući put. Neki mladi glumci su počeli raditi projekte mimo pozorišnih kuća što može biti odlična prilika u bh. kulturnim centrima", kaže Osmanović.
Iza premijernog izvođenja predstave i blještavila pozorišne scene krije se mukotrpan, u prosjeku dvomjesečni rad, koji se sastoji od analize tekstova i likova, čitaćih proba, silaska na scenu, oblačenja kostima, postavljanja scenografije, detaljnog uvježbavanja... Upravo sve ovo ispunjava našu sagovornicu koja s istim žarom igra i 25 godina nakon početka karijere.
"Gluma iziskuje mnogo truda, rada i znanja, a da sam izabrala neku drugu profesiju sigurno ne bih bila ovoliko sretna i ispunjena. Glumac je dijete, a kada ga ugasite u sebi više se ne možete baviti ovim poslom. Dokle god se možete igrati, možete i biti u ovoj profesiji. Ja se još uvijek osjećam takvom. Dokle god sam dijete mislim da će taj umjetnički žar, entuzijazam, energija i talenat biti primijećeni na sceni te da će publika uživati u mojim ulogama", rekla je Osmanović na kraju razgovora za Klix.ba.
Helem Nejse predstavio četvrti album: 15 novih pjesama s cijelim spektrom muzičkih žanrova
