Po Latiću moj brak ne vrijedi ni prebijene pare. Koliko sutra po Latiću morao bih da odem u opštinu i zatražim razvod. Neće. Neće, Latiću, od strane Sarajlića biti nikakvog razvoda. Ni poslije četrdeset godina ja se nisam umorio od ljubavnih pjesama koje pišem Petrovoj kćerki, Tamarinoj majci, Vladimirovoj baki. Šta mogu, mi Sarajlići smo takvi!

Nuit de Paris Divna Pariska noc! Ni sarajevskoj, Kad imate dvadeset godina, Ne fali nista!

POSVETA Već naglas su te brezama recitovala moja predvečerja. Već ništa u mom životu nije bilo tako važno kao ti. Već sve oko mene je bilo samo dio mog opšteg mita o tebi. Već nijedan drvored kojim si prošla nije se zvao prosto drvored. Već sve je znalo da ćeš doći; s nebom pločnici već su se u život kladili da si negdje tu. Budućnost je imala hiljadu imena i tek posljednje bilo je usamljenost. Budućnost je već oponašala tvoje pokrete i tvoj hod. Posvećujem ti svoje oči, svoje usne, svoje zube. Pjesme? Šta ćeš od mojih pjesama pisanih jer nisam znao ćutati? Šta ćeš od mojih pjesama koje ne mogu da te ljube? Tako je dobro što nismo ni ptice ni bogomojci u predvečerje i što nemamo krila već ruke. Posljednje što nas čeka ne može biti naša smrt., jer želje naše krvi negdje su moraju nastaviti. Ti si žena, mala, ti si mala žena, i jedan besmrtni avgust donio te u moje balade. Ostani s mojim Volim koje će nadživjeti sve moje tužaljke, sve moje promjene. Kraj mojih očiju ostani. Nadživjećemo sebe, ne samo u humci svojih grobova, jer znali smo, znali smo, nježni i oholi, bježeći od noževa i granata ubiti u sebi anđele i opet ostati anđeli. Budući, potražite nas nekad u nekom crvenom traganju, samo tijela naša ležaće pod nijemom zemljom, ali gazite tiho, da ne ranitenaše usne, i naše mrtve poglede da ne zgazite.