Tekst, u kojem posljednjih 20 godina najčešće igrani suvremeni hrvatski dramatičar, romansijer i pripovjedač Miro Gavran (1961), tematizira odnos umjetnika i vlasti u totalitarnom sistemu, igra je u igri, u kojoj su od historijskih činjenica i zbivanja u paralelnoj drami, značajniji preobrati, koji neprestano mijenjaju likove in njihove međusobne odnose.
Bogovi vladaju beskompromisno i nesmiljeno te nebeskom voljom uređuju živote svojih podanika.
Kad razgovor dotakne prijateljstvo, prilično pijani kralj teško krije sentimentalnost, pošto su dvorska luda i Moliere, mada njegovi podanici, ipak jedini, koji smiju da vide kralja pijanog pa s njim mogu čak podijeliti poneku tajnu. U trenutku raznježenosti kralj svečano objavljuje da se tu noć slavi desetogodišnjica nihovog prijateljstva, ujedno optužujući Moliera da je o njemu napisao dramolet, s kojim su on i dvorska luda nastupali pred kraljevim neprijateljima.
Kralj stoga zahtijeva da dramolet u tom trenutku odigraju samo za njega. Molière i luda ispunjuju naređenje, odigraju farsu, ali Molière, unatoč spoznaji, da time ispisuje vlastitu smtnu osudu, spreman je kralju u lice reći sve pa i to kako ga već godinama posmatra s osjećajem mučnine u želucu, te da u čitavoj Francuskoj ne postoji čovjek koji ne mrzi svoga kralja, samozvanog boga …
