Maja Milinković: Savršenstvo bez karaktera mi je sumnjivo; najveći rizik za umjetnika je da postane vlastita kopija

Fadolinka je nastala kao spoj fada i sevdaha, a na "Fadolinki 3.0" nema nijedne pjesme na portugalskom. Zanimalo nas je li ovo na simboličan način "povratak kući" ili znak da joj portugalski više ne treba da bi pjevala fado.

"Možda je najtačnije reći da sam shvatila kako ne moram birati između dva doma. Portugal je ostavio dubok trag u meni, ne samo u muzici nego i u načinu na koji osjećam i razumijem svijet. Taj trag ne nestaje promjenom jezika. Fado jeste portugalska muzika, duboko ukorijenjena u portugalsku kulturu i tradiciju i ja ga s velikom ljubavlju i dalje izvodim na portugalskom jeziku na svojim koncertima, ali fadolinka nije pokušaj prevođenja fada na bosanski. Ona je moj autorski izraz, nastao iz susreta dva muzička i životna svijeta. Zato ovaj album doživljavam manje kao povratak, a više kao umjetničku slobodu. Sarajevo i Lisabon više ne moram spajati. Oni su se odavno spojili u meni", kazala je.

Kompletan materijal snimljen je uživo u studiju. Na pitanje šta je morala žrtvovati od studijske savršenosti da bi sačuvala taj "živi dah", odgovorila je:

"Ne bih rekla da sam žrtvovala studijsku savršenost, nego da sam drugačije odredila šta za mene savršenstvo znači. Na albumu se prepliću živi instrumenti, akustični aranžmani i savremeni produkcijski elementi, ali svima je zajedničko ono što se ne može programirati: ljudski izraz. U studiju danas gotovo sve možete ispraviti, dotjerati, poravnati. Pitanje je samo koliko toga pjesma može podnijeti prije nego što izgubi karakter. Savršenstvo bez karaktera meni je pomalo sumnjivo. Zato mi je važnije da snimak ima život nego da bude besprijekoran na papiru. Tehnologija treba služiti muzici, a ne oduzimati joj dušu".

"Pjesme mi ne dolaze sa žanrovskim etiketama"

Za pjesmu "Moje" rekla je da nije o zadržavanju nekoga, nego o priznavanju svega što je bilo. S tim u vezi, govorila je o tome postoji li na albumu pjesma koju je dugo odlagala jer vam je bila previše lična.

"Nisam odlagala nijednu pjesmu zbog njene intimnosti. Kako su dolazile, tako su i snimane. Nemam neku tajnu ladicu s pjesmama koje se ne usuđujem pokazati svijetu. Za mene je pisanje već svojevrsno suočavanje s onim što osjećam. Kada nešto uspijem pretvoriti u pjesmu, dio tog iskustva već je pronašao svoje mjesto.
'Moje' je dobar primjer. U njoj ne pokušavam zadržati nekoga, nego priznati vrijednost svega što se dogodilo. Cijeli album je, na neki način, moj dnevnik, ali ne očekujem od publike da zna ko se nalazi na kojoj stranici", navela je.

Nove pjesme izlaze i iz okvira fada i sevdaha, npr. "Tango tišine" i "Bella Luna". Otkrila je je li ovaj korak za nju tekao potpuno prirodno, bez namjere da nakratko napusti žanrove po kojima je odavno prepoznatljiva.

"Potpuno prirodno. Pjesme mi ne dolaze sa žanrovskim etiketama. Nikada nisam sjela za klavir s odlukom da danas moram napisati fado, sevdalinku ili tango. Najprije dođe melodija, ritam ili osjećaj, a onda slušam kuda me vode. 'Tango tišine' pronašao je svoj ritam, 'Bella Luna' svoju atmosferu. Nisam imala potrebu da se svjesno udaljavam od fada i sevdaha. Oni su dio mog muzičkog bića, ali ne određuju granice moje mašte. Volim tradiciju, duboko je poštujem, ali ne vjerujem u umjetničku poslušnost. Žanrovi su mi korijeni, a ne ograde", ispričala je.

U najavi albuma "Fadolinka 3.0" naglasila je da pjesme nisu nastale uz pomoć umjetne inteligencije. Zanimalo nas je vjeruje li da je na neki način ironija to što umjetnici koji ostaju vjerni sebi uopće trebaju napominjati ovo.

"Apsolutno. Ima nečeg gotovo apsurdnog u činjenici da danas moramo posebno naglašavati da iza pjesme stoji čovjek. Kao da je ljudsko autorstvo postalo podatak koji treba dodatno provjeriti. Nemam ništa protiv tehnologije. I sama je koristim u muzičkoj produkciji, ali postoji razlika između alata koji vam pomaže da ostvarite ideju i alata kojem prepustite da ideju stvori umjesto vas", kazala je.

Dalje je navela da su pjesme na "Fadolinki 3.0" nastale iz njenog života, njenog susreta i iskustava, a u njihovom oblikovanju učestvovali su stvarni muzičari sa svojim znanjem, senzibilitetom i karakterom.

"Algoritam može imitirati oblik tuge, ali ne može umjesto mene proživjeti ono zbog čega sam napisala pjesmu. Za mene je i taj ljudski put dio umjetničkog djela", objasnila je.

"Najveći rizik za umjetnika je da postane vlastita kopija"

Svaki novi album nosi i određenu vrstu rizika, posebno kada umjetnik već ima izgrađen senzibilitet i publiku koja od njega očekuje prepoznatljivost. Pitali smo je kako je na ovom albumu balansirala između vlastitog muzičkog identiteta i potrebe da sebi otvori nove stvaralačke prostore. Pričala je i o tome je li bilo trenutaka u kojima je morala odustati od nečega što joj je bilo blisko kako bi napravila korak dalje kao umjetnica.

"Mislim da je najveći rizik za umjetnika da postane vlastita kopija. Da počne ponavljati ono što je jednom uspjelo, uvjeren da tako čuva svoj identitet. Za mene je najveći uspjeh upravo suprotno: sposobnost da se iznova osmišljavam, da se reinventiram, a da pritom ostajem svoja. Moj autorski rukopis nije nepromjenjiva formula. On raste, mijenja se i sazrijeva zajedno sa mnom. Na ovom albumu dala sam sebi više prostora za istraživanje. Svaka pjesma tražila je svoj zvuk, a saradnja s muzičarima donijela je nove ideje i neočekivana rješenja. Nisam se morala odreći ničega što volim. Odrekla sam se samo potrebe da poznatim putevima uvijek idem na isti način. Volim kada me publika prepozna, ali još više kada je uspijem iznenaditi", navela je.

Kada se osvrne na pjesme koje čine ovaj album, objasnila je vidi li ih više kao zaokruženu priču o jednom periodu svog života ili kao otvoren dijalog s publikom, u kojem svako može pronaći vlastito značenje.

"Oboje. Pjesme su nastajale u različitim trenucima mog života, bez plana da od njih napravim jednu linearnu priču. Tek kada sam ih okupila na albumu, postalo mi je jasno koliko se kroz njih može pročitati jedno unutrašnje putovanje, ali onog trenutka kada pjesmu podijelim s publikom, ona prestaje pripadati samo meni. Neko će u njoj prepoznati ljubav, neko rastanak, neko vlastitu hrabrost da krene dalje. Ne tražim od slušalaca da razumiju moj život kako bi razumjeli moje pjesme. Naprotiv, najljepše je kada u njima pronađu nešto svoje. Tada pjesma dobija život koji joj ja sama nisam mogla dati", ispričala je.

"Mnogi ne razumiju riječi koje pjevam, a ipak između nas nastaje komunikacija koju ne treba prevoditi"

Portugalski novinari prozvali su je "bosanskom Amálijom Rodrigues". Doživljava to kao veliki kompliment, nikada kao teret.

"Amália Rodrigues je bila i ostala neponovljiva. Ona je simbol fada, ali i umjetnica koja se nije bojala pomjerati njegove granice. Upravo je ta sloboda nešto čemu se posebno divim. Takvo poređenje primam kao priznanje, a ne kao uputstvo. Nikada nisam željela biti druga Amália. Umjetnosti ne trebaju kopije, koliko god original bio veličanstven. Moj me put doveo do fada, ali i do stvaranja Fadolinke, muzike koja nosi moj autorski pečat. Zahvalna sam na tom poređenju. Ipak, najveći kompliment za mene ostaje trenutak kada publika u mom glasu prepozna mene", poručila je.

Nedavno je održala tri koncerta na Peace Boatu. Istoimena nevladina organizacija osnovana je 1983. godine i organizuje putovanja oko svijeta. Brod plovi nekoliko mjeseci i pristaje u desetinama luka, a na njemu se uz turističko putovanje održavaju predavanja, radionice, koncerti i susreti posvećeni miru, ljudskim pravima, razoružanju i zaštiti okoliša.

Sva tri koncerta Maje Milinković privukla su veliki broj ljudi. S tim u vezi, govorila je o tome da li, kada se uspjeh ponavlja pred publikom koja dolazi iz različitih kultura, to za nju postaje potvrda da je pronašla univerzalan umjetnički jezik ili je tjera da preispituje vlastiti izraz i traži nove načine da dopre do ljudi.

"Peace Boat je za mene posebno iskustvo upravo zato što pred sobom imam ljude različitih kultura i jezika. Mnogi ne razumiju riječi koje pjevam, a ipak između nas nastaje komunikacija koju ne treba prevoditi. Treći susret s tom publikom i tri izuzetno posjećena koncerta za mene jesu velika potvrda, ali ne i dokaz da sam pronašla neku univerzalnu formulu. Da umjetnost ima formulu, vjerovatno bi me brzo prestala zanimati. Takvi susreti me ohrabruju, ali i drže budnom kao autoricu. Ne želim tražiti najmanji zajednički imenitelj da bih se dopala svima. Vjerujem da upravo ono što je najličnije u nama često najlakše pronađe put do drugih ljudi. To je za mene univerzalnost muzike. Ne u tome da svi osjećamo isto, nego da se možemo razumjeti i kada osjećamo različito", rekla je Maja Milinković na kraju razgovora za Klix.ba.