Ovo je veliki uspjeh za mlade bh. umjetnike Adelu Jušić, Mladena Miljanovića, Selmu Selman i Bojana Stojčića da predstave svoje radove na uzavreloj umjetničkoj sceni New Orleansa.
Adela Jušić, Mladen Miljanović, Selma Selman i Bojan Stojčić, svi dolaze iz generacije koja je doslovno "rođena u ratu", stasavajući u jednom posttraumatičnom, disfunkcionalnom društvu.
Mehanizmi suočavanja, potraga za ravnotežom, emancipacija i ponovno identificiranje su ono što ovi mladi umjetnici pokazuju u svom radu. Razbijajući uslovljenost koja je nametnuta od okoline, oni nastoje "osvojiti ljepotu" i održavati je kroz svoju praksu koja je prikazana na ovoj izložbi, u galeriji Good Children/Dobra djeca kroz izbor iskrenih, ispovjednih i vizuelno oštrih radova.
Adela Jušić, čiji se prvi video “Snajper” temelji na priči njenog oca koji je bio snajperista u Armiji RBiH i koji je poginuo u ratu od snajpera, predstavlja video “When I Die You Can Do What You Want”. Video prikazuje umjetnicu koja boji kosu svoje bake/nane. Šapatom, Jušić revokalizira riječi i ritam njene bake/nane, narativ koji ima dodira sa ličnom pričom umjetnice poput priče iza priče.
Djelo upadljivo zbijeno u kontekstu New Orleansa, je potpuno u skladu sa bosanskom umjetničkom scenom te u odnosu na umjetnika.
"KILL" Mladena Miljanovića je druga "priča iza priče". Miljanović, prije svoje uspješne umjetničke karijere (predstavnik Bosne i Hercegovine 2013. godine na Biennalu u Veneciji) je započeo svoju karijeru u vojsci, dosegnuvši čin narednika. Bez sumnje razočaran vojskom I njenim diskursom kao što to i implicira, Miljanović napušta taj život, ostavljajući ga da ispadne u njegovom radu kao kritika nasilja. U djelu “Kill” Miljanović podsjeća što je, pod krinkom služenja i zaštite, ultimativni posao vojnika, ili bilo koje formacije.
Selma Selman, pripadnica romske manjine u Bosni i Hercegovini, kaže kako je umjetnost alat protiv diskriminacije i stereotipa. Odrastajući u odvojenom romskom naselju, Selman prelazi oceane društvenih barijera prevazilazeći hiperidentifikaciju koja je vezi s njenim narodom.
Humoristični pristup reidentifikaciji njenih romskih korijena u videozapisu "1600 parts" i slici "Don't Be Like Me" su u kontrastu sa intezintetom njenog nastupa “You Have No Idea”. U "1600 parts" ona dokumentira spor članova svoje porodice oko novca, u "Don’t Be Like Me" portreti umjetnice i njene majke predstavljeni na gotovo Frida Kahlo način etničke samoidentifikacije. U “You Have No Idea” Selman stalno ponavlja frazu “You Have No Idea”/ "VI/Ti nemate/nemaš pojma".
Intimna intervencija koja predstavlja život Selme Selman u cjelini, gdje publika jednostavno nije u mogućnosti da u potpunosti shvati njen položaj u ovom svijetu. Ko je Selma Selman? Je li ona oduševljena ili tužna u ovom trenutku za vrijeme performansa koji radi za nas? Je li ona postiđena ili ponižena ovim iskustvom? Bojan Stojčić, nježna duša koja se šeće hiperrealističnim trotoarom raspadajuće urbanosti Sarajeva, proizlazi iz street arta.
"No Trace Promises the Path", iz serije rukom pisanih vremenskih intervencija u javnom, privatnom i poluprivatnom prostoru, zadatak je koji umjetnik obavlja svakodnevno, u galeriji će biti prikazana u formi fotografske dokumentacije. Te akcije umjetnik smatra urbanom haiku poezijom. U stvari, zidna slika koja predstavlja arapsku riječ "InshAllah", što znači "Ako Bog da", vizuelno podsjeća na Googleov logotip. Ispred slike na zidu se nalazi gomila isprevrtanih stolica, koje izgledaju kao da su višak u nekom uredu.
U stvarnosti, umjetnik propituje pitanje autoriteta: da li on dolazi odozgo, ili je autoritet u uredu,ili pak na serveru? "Ako Bog da", ili kao što kažu u Bosni, InshAllah, stolice autoriteta biće ispražnjene od svoje moći, napisala je Lala Raščić u osvrtu na
Otvoren pogon jedne od najvećih fabrika u BiH, nalazi se u Laktašima i proizvodi autodijelove
Dolazi li Bolt u Sarajevo? Glavni Uberov konkurent traži vozače u glavnom gradu BiH
