Miki Trifunov o 50 godina karijere: Svojom pričom želim protresti svakodnevnicu ljudi
Miki Trifunov još uvijek nije stigao do posljednjeg čina u svojoj karijeri. Ako ikad napiše biografiju, čitateljima će objasniti kako njegova priča nema ono što ima mnoštvo drugih: "Nisam glumio od malih nogu, pozorište nije moja želja iz djetinstva. Gluma mi se dogodila slučajno. Kao dječak i tinejdžer nikada nisam čitao knjige".
Pozorište kao životni poziv koji se desio slučajno
Prošle sedmice je proslavio pet desetljeća rada na sceni. Pet desetljeća ljubavi i predanosti kulturnoj sceni. Kad prepričava svoju karijeru, sagovorniku jasno stavlja do znanja da ga je pozorište odgojilo. Danas broji 73. godine, više od 130 premijera i pet decenija rada. Ako zavirite iza zavjese cifri i produbite razgovor, otkrit ćete da iza nekoliko brojeva stoji velika priča. Duga je to storija, kaže nam Miki na početku razgovora, a od čitaoca ovisi u koji će dio pokazati prstom i odlučiti da je najvažniji.
"Imao sam nesretno djetinstvo, situacija u mojoj porodici nije bila idealna. Moji roditelji nisu bili obrazovani, pa tako u našoj kući knjiga nije ni materijalno postojala. Ni danas ne mogu reći da sam ih pročitao previše, volim misliti da mi je najveća knjiga ustvari bio život. Tu sam najviše naučio", govori nam na početku razgovora.
Nastavlja prepričavati životne događaje, kao tinejdžer je upisao građevinsku školu da bi mogao jesti u menzi. Završio ju je tek nakon šest godina, jer je ponavljao razrede.
"Unakrsno sam svirao bubnjeve u bendu, a onda su nas pozvali da napravimo živu svirku u pozorištu. Kad sam otišao na jednu od proba, redatelj mi je dao papir i zamolio me da pročitam taj dio. Onda sam nastavio dolaziti na probe, pa zatim i nastupio s postavom predstave...", prisjeća se glumac.
Osvrće se na početak karijere i govori nam kako sada shvata da je imao sreću da na važnim prekretnicama u životu pored sebe ima ljude koji su ga u pravom momentu posavjetovali: "Hajde malo lijevo, samo malo". I tako je, malo po malo, došao do onoga gdje je sad. Tako mu se desilo pozorište.
"Završio sam srednju i otišao u Zrenjanin da se posvetim nogometu i Proleteru. Usput sam, da bih imao gdje da spavam i jedem, upisao višu pedagošku školu", kaže, pa kroz smijeh dodaje: "Otišao sam na samo jedno predavanje. Ali ubrzo sam vidio da pozorište traži tri mlada pripravnika, nisu tražili glumce s akademije, pa sam se prijavio. Na audiciji sam izveo 'Oblak u pantalonama', koji i danas znam napamet", govori nam.
Nedugo zatim ga je jedan od velikih redatelja prepoznao kao potencijal, masu koja se može oblikovati. Miki kroz smijeh objašnjava da tada nije shvatao o čemu taj redatelj govori kad kaže da vjeruje da on ima ono nešto u sebi.
"I tako on mene za ruku i krenemo... ostalo je historija, pričao sam o tome stotine puta. Prije 50 godina kad sam tek počeo, ni na kraj pameti mi nije bilo da ću nekad misliti na ovaj način u životu, ali i o njemu. Ali opet, o svemu sam učio postepeno, kao i svi drugi", kaže.
Umjetnost postoji u svim sferama naših života, samo treba obratiti pažnju na nju
Umjetnost nikad ne prestaje egzistirati oko ovog glumca. Sebe naziva čovjekom kojem je ulica drug, a mnoge Sarajlije prepoznaju ga i pozdravljaju u prolazu, na šta im on odgovara stihovima velikih pisaca.
"Previše je ljudi koji misle da stihovi pripadaju samo knjiškim kategorijama, treba im dati prostora da izađu na ulice. Stihovi su zapravo segment života ili tačnije, malo uobličen život. Davno sam shvatio da su oni predivan način da se izrazim kroz razgovor s ljudima i od tad se ta tradicija nastavlja i raste sa mnom", objašnjava nam.
Dodaje kako u svemu tome postoji i određena doza glumačkog ega, malo samoljubivosti, ali i malo činjenice da se želi praviti važan. Ali onda odmahuje rukom, objašnjavajući da toga u sebi imaju svi umjetnici. Citati iz knjiga, soneta, poezije i drugih djela njegov su medikament, ili tzv "pilulica" koje izgovara brzo i kratko. Ljudi drugačije reaguju na njih, jer svako u svojoj životnoj sehari ima različita iskustva, kaže nam.
"Moj glavni cilj jeste da im ponudim nešto što osjete oko sebe, ali to ne znaju artikulisati", kratko će Miki.
Kombinatorika života, stalno promišljanje i vječna ljubav prema lopti
Glumčev dan počinje rano, ujutro odlazi na šah i satima pomjera crno bijele figure sa prijateljima. Sve oko njega tjera ga na razmišljanje, a zaključak na temu šaha je često isti: "Šah je kao život, a život je kombinatorika. Svi dobijemo istu postavu, ali biramo kako ćemo pomjerati svoje figure. Šta je kombinatorika? U čemu se razlikuje moja i tvoja originalnost?".
U biografiji biste sigurno našli i nekoliko poglavlja o nogometu. Ljubav je to koja nikad nije nestala, pa mnoge iznenadi činjenica da Miki i danas aktivno igra fudbal svake nedjelje. Okuplja se s prijateljima, igraju i po nekoliko sati. Danas je to, kaže, dosta opreznije nego prije 40 godina. Biologija i ćelije čine svoje, ali tijelo i um su u stalnoj radnoj temperaturi.
"Ali, drago mi je što sam još aktivan. Sad kad pogledam cijelu karijeru, ponosan sam na sve. Volio bih da, kad ljudi pročitaju ovaj intervju, prepoznaju sebe između redova. Sa svojom pričom i citatima bih volio doprijeti do ljudi, protresti njihovu svakodnevnicu bar malo", privodi kraju razgovor.
Naposljetku govori kako danas živi dosta drugačije nego prije 50 godina. U dane, mjesece i godine koji su iza njega stalo je mnoštvo lekcija, uspjeha, neuspjeha i mnogočega drugog. Ono što je naučio jeste da je najbitnije da može pogledati svoj lik u ogledalo bez stida, kaže nam.
"A na kraju, volim i što svaki dan uradim nešto dobro. Pa znate, kad ustanete ujutro i uputite nekome osmijeh, odmah ste uradili nešto jako dobro! Pa zašto da to ne radite svaki dan?", pozitivno zaključuje razgovor.
