U ovo teško jesenje vrijeme, gdje ljeto, ničim izazvano i bez najave, pređe u vazda depresivnu, ali "sveobuhvatnu" sarajevsku zimu, nastupa MESS, festival za koji se slobodno može kazati da je "najsarajevskiji" od svih.
Ima tome i više od dvadesetak godina kad je atmosfera u Sarajevu poprimala onaj velegradski duh u kojem se, bezmalo, na svakom kutku mogla susresti opisa vrijedna scena ili performance. Valjalo je krenuti od nekadašnje Robne kuće. U Istri su sjedili pjesnici i pisci, doajeni i pijanci, i uvijek se nešto žučno raspredalo, oni koji se spremaju za veteransku poziciju svoja su mjesta ovjeravali u Parkuši, na Titovoj ulici, ugao sa Šenoinom radio je CEDUS, gdje su u potkrovlju osnovali isprva amaterski, a kasnije respektabilan foto - klub. Sprat niže stajali su instrumenti na kojima su probali nikada afirmisani bendovi, a bifei poput Romanije, nadomak Vječne vatre, krili su humorističke minijature zalivene dertom i Zvečevo konjakom.
Nije lako pisati o Sarajevu osamdesetih, iz najmanje dva razloga: osnovni kulturološki model bio je prišiven za Bijelo Dugme, Kusturičine filmove i humor Top – liste nadrealista, tako da je drugačijim pojavama, objektivno, ostajalo malo prostora. Svojatanje i romatntiziranje tih pojava i toga vremena, tako svojstveno Sarajevu, izrodilo je i generacijske animozitete, tako da je voljeti grupe poput Kongresa i SCH, ići u KUK ili na Akademiju, značio automatski prijezir pojava poput Merlina ili Mata Harija, ili kafića u kojima se okupljala "šminka". Mi smo isključiv svijet - kad si za jedno, odmah si protiv drugog, i tu nema šta puno da se objašnjava. Pogrešno je, dakle, misliti i jedno i drugo: niti je Sarajevo toga doba bila kulturna metropola, niti je njime vladalo potpuno narodnjaštvo i kičeraj. Počelo se, naprosto, živjeti onako kako se to radi u nekim većim i važnijim sredinama, i bilo je mjesta za različite poetike. Naravno, za nekog više, a za nekog manje, ali nije li tako i drugdje?
Ristićevi konji
Jedna od konstanti, ako se tako može reći, sarajevske alternative bio je MESS, pozorišni festival malih i eksperimentalnih scena. U tom smrzavanju na Darivi u neka doba noći, i čuđenju običnog svijeta što Ljubiša Ristić izvodi konje pred Katedralu, bilo je nečeg istinski paradoksalnog: zamislite, recimo, facu lokalnog pjane iz neke od birtija oko pijace kad mu pred izlogom u kojem sjedi svaki dan, i pred čijim očima se uglavnom ništa ne dešava, prođe ansambl - karavan za predstavu, sastavljen od kočije, pet konja, dvadesetak glumaca i približno toliko scenskih radnika. Iskreni strah od delirium tremensa smjenjiivalo bi zvono tramvaja ili uzvik kolportera – "Una, Ven, As, Oslob'đenje, Većernje".
Pedesetak metara odatle , sasvim regularno uz blagi strah od drotova, prodavale su se švercovane farmerke koje bi se probale u haustoru, uz ubjeđivanje jalijaša švercera kako su upravo te koje probate, zapravo, originalnije od originala: "Sestre mi, evo sad iz Italije" - govorio bi jalijaš dok bi vam iz ruku nestajala smeđa novčanica od sto maraka, jedan od simbola toga vremena.
MESS koji pamtimo od prije rata bitno je promijenjen: ekipa koja je još za opsade Sarajeva krenula raditi novi festival napravila je veoma respektabilnu stvar. Veliki broj imena koja nešto znače u svijetu teatra prošla su Sarajevom i Zenicom (odnedavno i Goraždem i Srebrenicom, za šta ne postoje dovoljne riječi pohvale), i taj je festival, pomalo i neopravdano, ostao u sjeni, recimo, filmskog. Da se ne shvatimo pogrešno – SFF je za grad krajnje bitna i određujuća stvar – ali ono intimističko Sarajevo u kojem se dodiruju naizgled nespojive stvari, bliže je duhu teatra, dakle, MESS-u.
Sarajevo je duhom, u posljednje vrijeme, prilična pustopoljina, a za oživjeti prazan prostor u teatarskom smislu, nekad i sad, uvijek je dovoljno da postoji Jedno koje izvodi i Drugo koje gleda, odnosno konzumira teatarsko djelo ili u njemu učestvuje, da parafraziramo Petera Brookea, jednog od najvažnijih svjetskih pozorištaraca u posljednjih nekoliko decenija. Sarajevo koje je željela naša generacija, naša raja ako baš tako mora, više je trebalo ličiti na teatarsku laboratoriju, nego na filmski set.
Energija ulice
Jer, svi oblici ispoljavanja energije po ulicama i kafanama – od kafanskih razgovora s intelektualnim asovima, do jalijaških tuča i šibicarenja, sve to kao da (je) stilski, više pripada(lo) teatru. Sad bi se, opet, stilskom analogijom moglo doći do toga da je ludačke vožnje pored Predsjedništva, ili pucnjave u kasnim satima po znanim lokalima donijelo novo "filmsko" vrijeme, ali za to bi nam trebao poseban prostor. Ovako, treba zabilježiti da je MESS snažna, jezgrovita i autentična pojava, i da bi mogao biti neka vrsta pokazatelja kakvo je Sarajevo, zapravo, trebalo biti. Ove godine su organizatori sa smanjenim budžetom i u općoj krizi, opet uspjeli dati gradu tu istu atmosferu, istu boju i miris u zbog kojih se, unatoč svemu, valja baviti sarajevom, i u krajnjem, živjeti u njemu. I za to im, od srca, hvala! Sarajevo iz tih snova bi, dakle, bilo laboratorija u kojoj bi za svačije eksperimente bilo mjesta. Treba nam Sarajevo u kojem je moguće vidjeti radove Boba Wilsona, Christopha Marthalera, Eugenia Barbe ili Eimuntasa Nekrošiusa. Uljuljkani u sve nategnutiju priču o nama kao filmskom čudu, nećemo daleko. Sarajevo u kojem će se sve odvijati pred očima publike , a u čemu će ona, sa zadovoljstvom učestvovati. Jer, svijet je pozorište, a Sarajevo – pogotovo!
