Ovu regionalnu produkciju potpisuje pet kuća iz Srbije, BiH i Hrvatske - Hartefakt fond, Bitef Teatar, Kamerni teatar 55, Kazalište Ulysses i Testament films. Dramaturški tim čine Željka Udovičić i Božo Koprivica, dok je za scenografiju odgovoran Dragutin Broz.
U glumačkoj postavi su se pored Svetozara Cvetkovića, Milana Marića i Marka Janketića našli i sarajevski glumci Ermin Bravo i Amila Terzimehić, dok je kompozitor Draško Adžić.
"Ovaj komad govori o stradanju revolucionara i kidnapovanju njihove plemenite ideje u najmračnije svrhe Crne Ruke. On je moj obračun sa njima. On je moje učešće u mladobosanskom pokretu pobune protiv gubice koju nam nameću, a koju ni ne znamo da nosimo. On je moje tajno tamburaško društvo i sokolski pokret. On je moj štit od zalutalog trećeg metka koji, nikad ispaljen u Sarajevu, još uvijek luta Balkanom vrebajući svoju posljednju žrtvu. Princip nije ni terorista ni heroj. On je žrtva baš kao i svi mi", napisala je Biljana Srbljanović povodom ove predstave ističući kako Crna Ruka još postoji, kako je dio naših života, a da mi to ni ne znamo.
"Ona mene za kosu vuče i ne dozvoljava da istinu kažem do kraja. Ona upravlja nama, kako god mi mislili da smo slobodni. Crna Ruka se ovdje, više od jednog vijeka, obračunava sa svim onim što je plemenito, revolucionarno i napredno. Ona likvidira, ona mobiliše, ona indoktrinira, ona vlada", poručila je Biljana Srbljanović pišući ovaj tekst dok je u dnevnim novinama gledala vijesti od prethodnog dana.
"Dva nasmijana, vesela starca bezbrižno ulaze u zgradu Specijalnog suda u Beogradu, gdje treba da svjedoče o učešću tajne policije u ubistvu novinara Slavka Ćuruvije. Obojica su bili na najvišim položajima, obojica učestvovali u najstrašnijim zločinima, a da im dlaka s glave ne fali, vesele deke bez straha gledaju pravdi u vezane oči i smiju joj se u lice. A ja ne smijem ni ime da im izgovorim, jer je ona parapolicijska organizacija kojoj pripadaju, jača od svih pa i od mog života", zaključila je Srbljanović.
Prema riječima reditelja Dine Mustafića historija i sudbina su neumoljive za Balkance, jer nas privezuju za grobove i uspomene, stalno nas dovode u nacionalnu nužnost i dužnost da preispitujemo svoje pozicije. Međutim, kako ističe, umjetnost ne zanima historijski fakat, već ljudska sudbina, strahovi i nadanja poput Mladobosanaca koji se nisu mirili sa zatečenim svijetom, željeli su da ga mijenjaju, sanjali su slobodu južnoslovenskih naroda.
"Kada sam čitao tekst, mogao sam da čujem lupanje srca tih klinaca, jer su imali svoju utopiju i ostali joj vjerni, pravedni u svojoj nakani, ali su nosili sa sobom i dilemu, sigurnost i sumnju, mir i iskušenja, naposljetku, kaznu i grijeh za učinjeno. Ovo nije ni politička, niti historijska drama, već je angažovana, jer vodi i prema našoj stvarnosti koju prepoznajemo, dok njezin umjetnički jezik postavlja pitanja etičke prirode koja uznemiruju i koja se pamte. A oni koji se pamte nikada nisu usamljeni. Zato će ova drama imati važno mjesto u historiji južnoslovenske drame. Vjerujem da će ova predstava pokazati koliko je važan odabir i način onoga čega se trebamo i moramo sjećati kako bi osvijetlili i osvijestili našu sadašnjost kroz našu prošlost", zaključio je Mustafić pred beogradsku premijeru predstave koju će sarajevska publika premijerno vidjeti u maju ove godine.
Helem Nejse predstavio četvrti album: 15 novih pjesama s cijelim spektrom muzičkih žanrova
