INTERVJU / Lazar Džamić: Zašto smo toliko voljeli Alana Forda

Šta je tačno privuklo narode bivše Jugoslavije Alanu Fordu?

Alan Ford je jedan od vrlo rijetkih primjera kako se jedan strani kulturni artefakt "primi" u novoj sredini i, štaviše, postane neodvojivi dio kulturne baštine zemlje primaoca, kulturni ekvivalent voćnog kalemljenja. Istina je da je Alan Ford u bivšoj Jugoslaviji postao popularniji i značajniji nego i u rodnoj Italiji, dok je u svim ostalim zemljama, gdje je prijevod pokušan, ugašen nakon samo nekoliko izdanja. Nikada, npr., nije preveden na engleski.

Prema mom mišljenju, postoji nekoliko razloga, koje sam u detaljno obradio u knjizi. Prvi i najveći je da je naš prirodni oblik mentalnog i društvenog funkcionisanja nadrealna farsa. Ni kapitalizam, ni socijalizam, nego nadrealizam. Zato je strip rezonovao tako jako. Pored toga, Alan Ford je modernizovana verzija "commedia dell′arte“, stare i arhetipske umjetničke forme koja je prilično oblikovala modernu kulturu masovnih medija. Konačno, nekoliko drugih razloga, od društvene satire kao jake umjetničke forme nekadašnjih komunističkih zemalja, preko načina na koji je hrvatski jezik percipiran u ostatku bivše Jugoslavije, do preovlađujućeg kulta amaterizma u našim društvima.

Knjiga je mnogo više o Titovoj Jugoslaviji i mnogim karakteristikama domaćeg mentaliteta koje su još starije od te zemlje, nego o samom stripu. Strip je neka vrsta sočiva za posmatranje bivše Jugoslavije. U suštini, Alan Ford je kritika svakog nekompetentnog, korumpiranog i propagandističkog sistema i kapitalizma i komunizma i svega između što ima ove karakteristike. Bez Jugoslavije, kakva je bila tada, nema ni Alana Forda, bar ne u onom obimu i značaju kakav je dobio kod nas. Mnogi aspekti tadašnjeg društva su vrlo dobro rezonirali sa poetikom Alana Forda. Naša najveća tragedija je to da je Alan Ford kod nas dokumentarni zapis, a ne fantazija. Alan Ford je, možda, prvi "reality show“ na našim prostorima. Da bi neko pružio otpor nadrealizmu kod nas, morao bi pružiti otpor čitavoj zemlji, što je prilično nemoguće ako neko želi ostati u toj zemlji. Morali bismo pružiti otpor nama samima

Likovi Grupe TNT su prilično karakteristični te je svaki fan ovog stripa imao nekog svog omiljenog člana grupe. Da li bi se mogao odrediti psihološki profil ljudi na osnovu poistovjećivanja sa tačno određenim likom iz grupe?

Nisam siguran da bi to bila vrlo pouzdana metoda za psihološko profilisanje. Sa druge strane, nikad se ne zna (smijeh)...

U stripu su se nekoliko puta pojavile i jasne aluzije na Tita, kako su to naši ljudi prihvatili?

U stripu nikada nije bilo aluzije na Tita, u pitanju je parodija stripa primijenjena na ex-YU situaciju, zagrebačkog strip crtača Andreja Flumijanija. Tako bar tvrdi Teofil Pančić, koji kaže da je tu parodiju čitao u tadašnjoj Mladini. Na listi Alan Ford naslovnica na talijanskim sajtovima, gdje su prikazane sve dosadašnje naslovnice, nigdje nema epizode o Titu...

Da li je strip izgubio na svom kvalitetu i britkosti razilaskom autora Magnusa i Bunkera?

Očigledno, sunovrat počinje poslije 75. epizode i neposredno je vezan za prirodu kreativnog procesa. Opisati kako taj proces djeluje je kao i pričati o tome kako seks funkcioniše: postoji ogromna razlika između teorije i prakse. Magnus i Bunker su bili tim, prije svega, kao i Lennon i McCartney ili Jagger i Richards, koji su u zajedničkom radu proizvodili hemiju koju nijedan od njih individualno nije imao. Ta hemija je raznim vizuelnim i ekspresivnim sredstvima rezonovala, slučajno, jer ovdje nema mnogo namjere, sa kulturnim i mentalitetskim karakteristikama bivše Jugoslavije. Magnus i Bunker su, slučajno, u nama otkrili svoje idealno tržište. Onog momenta kada je ta lična hemija između njih nestala, nestao je i Alan Ford kakvim ga znamo.

I drugi stripovi ovih autora izlazili su u Jugoslaviji, ali nisu bili ni blizu popularnosti Alana Forda, zašto?

Iz svih razloga navedenih gore.

Mogu li nove generacije shvatiti Alana Forda na isti način kao i generacije koje su odrastale 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća?

Mislim da problem nije samo u tome šta se dešavalo kod nas u posljednjih 20-ak godina, već ono što se desilo u svijetu. Strip u vrijeme objavljivanja Alana Forda nije imao mnogo konkurencije, film i sport su bili jedina konkurencija, jer je sve ostalo oko nas bilo sivo i čemerno. Sada imamo internet, kompjuterske igre i, sveprisutnu i lako nabavljivu, pornografiju, što je konkurencija sa kojom se strip (kao ni knjiga) ne mogu baš nositi. Ništa ne može. To je, prema mom mišljenju, glavni razlog što Alan Ford, ni strip u principu, u našim životima nema onu ulogu koju je nekada imao. Sada stripove čitaju više odrasli nego djeca.

Sam naslov knjige, "Cvjećarnica u kući cveća“ je prilično neobičan, zašto se se odlučili baš za takav naslov?

Samo mala, potpuno vještački kreirana sa moje strane, karmička simetrija i zanimljiva metafora. Srce grupe TNT, njihovo sklonište, bila je cvjećara. Posljednje utočište našeg stvarnog historijskog Broja 1, Tita, je Kuća cveća. Obje kuće cvijeća su simboli pretvaranja, diskrepance između realnosti i želja, iznevjerenih nada i disfunkcionalnosti. Obje su samo fasade za nešto drugo što se krije iza njih. Magnus i Bunker bi se upišali od smijeha; Bunker možda i jeste...

Sve ste započeli kao niz eseja na blogu, kako je došlo do izdavanja u obliku knjige?

Najbolji način da odgovorim na ovo pitanje je da citiram dio iz predgovora knjige, koji govori upravo o tome: "Zašto knjiga, uopšte? Zašto nisam ostavio sve na blogu? Zato što sam, za nekoga ko se profesionalno bavi digitalnim biznisom i marketingom, i dalje veliki ljubitelj knjiga. Bio sam, a i dalje sam, ubijeđen da je štampani objekat - analogni artefakt u svoj svojoj linearnoj veličanstvenosti, lišen svake hiper-tekstualnosti - iz nekog razloga najbolji medij za ove eseje. Web-stranica, uključujući i popularan blog, je stvar koja vjetri, koja ima određeni, kratak, vijek trajanja; i dalje je na serveru, to je tačno, i dalje se može naći na pretraživačima, ali je u pitanju bestjelesna, neatomska stvar (Nikolas Negroponte nam maše iz pozadine, ako ste primijetili...). Web-stranica, uprkos Googleu, lako bude zatrpana lavinom novih, i mentalno i bukvalno.

Fizikalnost knjige posjeduje određenu konačnost, tjelesnost koju digitalna strana nema. Jeste starinska, jeste skupa, jeste nefleksibilna, ali u isto vrijeme nam pruža odmor od izbora: nije funkcionalna, ne može se koristiti na sto različitih načina, ne grana se u hiljadu konektovanih linkova koji čitanje pretvaraju u površno skeniranje sadržaja (vjerujte Makluanu: mediji zaista mijenjaju naš mozak, i neke od promjena koje donosi internet slute pomalo na problem). Knjiga ne daje izbor: počinje sa jedne strane, ide samo u jednom pravcu i završava se samo na jednom mjestu. Ne zavisi od toga da li čitalac ima vezu sa internetom ili pokrivanje mobilne mreže. Ne zavisi od pune baterije. Nosi se u džepu, tekstilnom serveru, ne na hard disku. Knjiga je posljednji masovni pre-post-moderni objekat, jedna stvar koja radi samo jednu stvar. I zato mi se sviđa”.

Planirate li knjigu predstaviti i u BiH?

Rado bih, ali se, nažalost, nema vremena. U Sarajevu imam drage prijatelje, tako da se nadam da ćemo se uhvatiti jednom u budućnosti.