Od Slobodana Bobe Perišića oprostili su se Alija Hafizović Haf uime dva likovna udruženja čiji je Perišić bio član (ULUPUBiH i ULUBiH), Gradimir Gojer, te njegov dugogodišnji prijatelj i saradnik Safet Plakalo.
"Odlaze ljudi, dječaci, odlaze vječiti znatiželjnici poput našeg Bobe", rekao je Hafizović istakavši da je Slobodan Perišić bio i scenograf, i slikar, i konceptualist, i grafičar, i amaterski režiser, glumac.
"Umjetnik čije se djelo iskrada iz uobičajenih shema i obrazaca i ostaje živo kao njegov duh", istakao je Hafizović rekavši da je otišao vječiti znatiželjnik, a iza sebe je ostavio ovaj svijet i svoje djelo.
Gradimir Gojer sjetio se saradnje s Perišićem, njegovog rada na brojnim scenografijama. Gojer je govoreći o brojnim Perišićevim interesima rekao da je on bio renesansni čovjek u našem vremenu.
Safet Plakalo sjetio se saradnje i druženja s Bobom Perišićem, sjetio se Sarajevskog ratnog teatra i u tom teatru - Zorana Bečića, Dubravka Bibanovića, Slobodana Perišića. Njemu bliskih ljudi od kojih se kako kaže opraštao istim riječima, "đoneći sam sebe".
"Čovjek je što bi rekao Miljković, uistinu, neudobna grobnica i otuda mi teže pada dužnost da te pohranim u sebi, bez izgleda da to bude samozatajno i intimno,da bude samo tvoj i moj ritual, iako među nama nikada ništa nije bilo lažnim. Jer da ponovo parafraziram Branka, istina je stidljiva kao miris,a ja sam prokleto uvjeren da se ljudi ponajviše razlikuju, upravo po tom osjetilu" riječi su kojima je Plakalo započeo svoj oproštaj od prijatelja.
A nakon što se prisjetio zajedničkih druženja, Perišićevog slikarskog, scenografskog rada izgovorio je i sonet rekvijem iz Phoenixa iz kojeg izdvajamo tek kraj.
"Tako samo jedan tren postaje vječnost,a čovjek ... Čovjek postoji uvijek kao prošlost...Dobri moj, ako ti nebo noćas ne bude zvjezdano -oprosti."
Detalji o sahrani Slobodana Perišića bit će naknadno poznati.
Slobodan Bobo Perišić bio je jedan od osnivača SARTR-a ratne 1992. godine te je preuzeo i ulogu scenografa i kostimografa prve ratne predstave ovog teatra – "Sklonište". Uz nju je priredio i prvu ratnu izložbu u opkoljenom Sarajevu, dok je 1993. u Galeriji "Mak" predstavio dosta bogatiju, raskošniju i drastičniju postavku.
Posljednju je izložbu u Sarajevu priredio u januaru u Collegiumu artisticumu. To je bio nastavak prijašnje izložbe "Zlatna groznica", uz koju je održao obećanje da će prihodom od izložbe pomoći Udruženje "Obrazovanje gradi BiH".
Slobodan Bobo Perišić je rođen 1945. godine u Sarajevu. Specijalizirao je scenografiju na Likovnoj akademiji u Krakovu. Nakon prve samostalne izložbe 1972. u Malom pozorištu (Kamerni teatar 55), izlagao je na Bijenalu mladih umjetnika SFRJ u Rijeci 1973., potom u Mostaru, Pljevlju, Kotoru, Crikvenici, Zagrebu i drugim gradovima bivše Jugoslavije te Panami, na Kubi i u Kanadi.
Radio je scenografije za brojne predstave, kao što su "Venecijanka" u režiji Dubravka Bibanovića u Narodnom pozorištu, "Roman o Londonu" Miloša Crnjanskog, "Na Božijem putu" Ahmeda Muradbegovića u režiji Sulejmana Kupusovića, "Čudo u Latinluku" Dževada Karahasana u režiji Eve Grabowske, "Plava Jevrejka" Isaka Samokovlije u režiji Mire Erceg.
