I bi onako kako je napisao. Iako on već skoro 11 godina nije među nama, njegove pjesme žive.
Jedan od najistaknutijih bh. pjesnika, da je živ, danas bi slavio 83. rođendan i vjerovatno nam podario još jednu pjesmu kojoj zaborava nema. Rođen je 16. marta 1930. godine u Doboju, a djetinjstvo proveo u Trebinju i Dubrovniku no za Sarajevo je bio vezan kao da je njegov rođeni.
U svijet poezije ušao je sa 19 godina zbirkom "U susretu" i do kraja života nastavio nizati pjesme pune emocije, jednostavne i iskrene.
Njegov opus broji oko 50 knjiga poezije, od kojih su neke prevedena na 15 jezika. Za njega je pjesništvo bilo neodvojivo od stvarnosti koju je vješto pretvarao u stihove koji oplemenjuju svakog čovjeka.
Poljski pjesnik Marian Gženščak je u varšavskom časopisu "Svjetska književnost" napisao: "Sarajlić je narodni pjesnik koji sve zna i koji je u stanju da od svega sačini pjesmu".
Mnoštvo je podataka i zanimljivosti iz njegovog života, poput one da je odbijao da prihvati dolazak 21. stoljeća pa je datume pisao na sebi svojestven način: 1991.+1, 1999.+2...
Ostat će zapisano da je 1953. isključen iz Saveza pisaca Jugoslavije kao i da je odbio da primi nagradu Udruženja književnika BiH 1964. godine. Šest godina poslije bio je izabran za predsjednika Udruženja književnika BiH, a sa te funkcije smijenjen je nakon sedamnaest dana.
Ratne godine proveo je u svom "fascinantnom gradu" kako ga je nazvao u svom posljednjem intervjuu, datom kad je primio Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva, grada koji je toliko volio i koji mu je bio inspiracija za brojne pjesme.
Ipak, za Sarajevsku ratnu zbirku je rekao: “Ovo je jedina zbirka za koju bih mogao reći da bih volio da je nikada nisam napisao.”
Nakon njegove smrti italijanska kuća poezije “Casa della poesia” iz Salerna, čiji je Sarajlić počasni građanin, pokrenula je događaj kojim bi se ostvario san velikog bh. pjesnika koji je sanjao do posljednjih trenutaka svog života, a to je da vrati veliku međunarodnu poeziju u Sarajevo. Tako su se u Sarajevu počeli održavati Međunarodni susreti poezije u njegovo ime.
Izet Kiko Sarajlić umro je 2. maja 2002. godine u 72. godini života, a sahranjen je na sarajevskom groblju Lav.
Sarajevo
Sad nek spavaju svi naši i besmrtni. Pod mostom, kraj “Druge Ženske” nabujala Miljacka teče. Sutra je nedelja. Uzmite prvi tramvaj za Ilidžu. Naravno pod predpostavkom da ne pada kiša. Dosadna duga sarajevska kiša. Kako li je bilo Ćabrinoviću bez nje u tamnici! Mi je preklinjemo, psujemo, a ipak dok pada zakazujemo ljubavne sastanke kao da smo u najmajskijem maju. Mi je proklinjemo, psujemo, svjesni da od nje nikad Miljacka neće postati ni Gvadalkivir ni Sena.
Pa šta? Zbog toga zar manje ćete voljeti i mučiti manje kroz stradanja? Zbog toga zar manja biće moja glad za tobom i manje moje gorko pravo da ne spavam kad svijetu prijete kuga ili rat i kad jedine riječi postaju “ne zaboravi” i “zbogom”? Uostalom, možda ovo i nije grad u kome ću umrijeti, ali u svakom slučaju on je zaslužio jednog neuporedivo vedrijeg mene, ovaj grad u kome možda i nisam bio najsrećniji, ali u kome je sve moje i u kome uvijek mogu naći barem nekog od vas koje volim i reći vam da sam tužan do očajanja. U Moskvi to bih isto mogao, ali Jesenjin je mrtav a Jevtusenko siguno negdje u Gruziji. U Parizu kako da zovem hitnu pomoć kad se ona nije odazvala ni na pozive Vijona? Ovde zovnem li i tople svoje sugrađanke, i one čak znaće šta je to što me boli. Jer ovo je grad u kome možda i nisam bio najsrećniji, ali u kome i kiša kad pada nije prosto kiša.
Utjecaj duhanskog dima na odjeću i čulo okusa: Šta su otkrili Stankica Stojanović i Eldar Resić
