Gastarbaiter 2.0: Izložba 12 umjetnika s prostora bivše Jugoslavije otvara se u Berlinu
Projekat Gastarbeiter 2.0 nastao je na inicijativu Bojana Stojčića, a ralizira ga nGbK u partnerstvu sa organizacijom Ambasada (Berlin) i Galerijom Manifesto (Sarajevo).
Zasnovana na iskustvima i praksama dvanaest umjetnika s prostora bivše Jugoslavije, koji žive tamo, u Njemačkoj ili između, Gastarbeiter 2.0. otvara prostor za rekontekstualizaciju pojma Gastarbeiter, nudeći postkolonijalnu, postmigrantsku i feminističku perspektivu na ovaj fenomen.
Dok se sam naslov referira na nekadašnji program privremenog zapošljavanja u Zapadnoj Njemačkoj, podnaslov koristi igru riječi kako bi označio relaciju migracija - rad – njemačku riječ "Arbeit" za "rad", dok je "means" u prevodu "znači".
Kustoska selekcija bazirana je na četiri divergirajuća pogleda na pojam Gastarbeiter i predstavljena u okviru četiri kustoska nukleusa: Transfer, Simbioza, Alijenacija i Tijelo.
Bogat prateći program podrazumijeva kustoska vođenja na njemačkom, engleskom, bosanskom/hrvatskom/crnogorskom/srpskom jeziku, performanse, radionicu i publikaciju.
Velika pažnja posvećena je inkluzivnosti, pa će u galeriji biti dostupni vodiči za osobe sa oštećenjima sluha i vida, audio-deskripcija izložbe, te materijali na jednostavnom njemačkom jeziku i njemačkom gestovnom govoru.
Umjetnici/ce: Kemil Bekteši, Jelena Fužinato, Alma Gačanin, Adrijana Gvozdenović, Nadežda Kirćanski, Siniša Labrović, Dejan Marković, Nikoleta Marković, Mila Panić, Amir Silajdžić, Bojan Stojčić, i Jelena Vukmanović.
Kustoski tim: Hannah Marquardt, Andrej Mirčev, Adna Muslija, Bojan Stojčić, Jelena Vukmanović.
O radovima
Kroz višegodišnji umjetnički projekat Who is Adrian Lister? Adrijana Gvozdenović diskurzivnim i performativnim praksama konstruiše fiktivnu personu fluidnog identiteta. Koristi je kao sredstvo za problematiziranje različitih fenomena savremenog društva, ali i kao alat za razumijevanje vlastite pozicije umjetnice-radnice-migrantkinje. Kroz performativna predavanja i
neformalne razgovore, oživljava se Adrian Lister, postavljajući pitanje: ko je umjetnik/ca, a ko radnik/ca?
Kroz ciklus fotografija i crteža The Good Life Alma Gačanin reflektira iskustvo rada kao stjuardesa i bilježi trenutke nakon i za vrijeme radnog dana. Dok se kroz medij fotografije poigrava sa načinima reprezentacije "dobrog života", osvrćući se na ono što se "reklamira" kao dodatna vrijednost rada, Gačanin kroz seriju crteža Standard Operating Procedure, problematizira uslove rada, te izazove koje rad sam po sebi donosi.
Amir Silajdžić kao zanatlija proizvodi neonske instalacije za umjetnike_ce koji izlažu u Zapadnoj Evropi. Silajdžić je slučajni umjetnik, koji je u tehničkoj igri s materijalima, intuitivno razvio specifičan likovni jezik koji evocira pop-art estetiku. Ciklus skulptura pod nazivom Varijacije Fritz kole izrađene su od topljenih staklenih flaša Fritz kole, koje se ne mogu kupiti u BiH. Tako Silajdžićev rad suptilno uspostavlja vezu između tržišta Njemačke i zemalja bivše Jugoslavije.
U višekanalnom kolaborativnom video performansu Bojana Stojčića Die Deutsche Turnkunst, radnici/e migranti prikazani su kroz prizmu tjelesnosti. Oni izvode jednostavne gimnastičke vježbe koje je osmislio Friedrich Ludwig Jahn. Stapanje fizičkog i političkog tijela u ovom radu postaje dominantan fenomen, jer je Jahn upravo gimnastiku koristio kao alat za jačanje nacionalnog duha mladih.
Oboljenja radnica i radnika uzrokovana nehumanim radnim uvjetima, okosnica su rada Dejana Markovića pod nazivom Aptiv sindrom. Na tragu relacijske estetike, Marković uspostavlja kolaboraciju sa tkaljama organizacije "Atelje 61" iz Novog Sada, te s bivšim radnicama fabrika "Aptiv", "Yura" i "Leoni" iz Srbije, koje proizvode električne kablove za zapadnoevropsko tržište. Sublimirajući tradicionalne tehnike ručnog tkanja i savremene materijale tech industrije, Marković u fokus stavlja strukturalnu, geografsku i rodnu eksploataciju u digitalnom kapitalizmu.
Rad Jelene Fužinato Builder’s daughter: Everything is Peachy uspostavlja komunikaciju između pozicije migranata/kinja i institucije galerije. Fizički subvertirajući slobodu kretanja u galerijskom prostoru Fužinato postavlja skelu s radnicima_cama, blokirajući ulaz u galeriju. Time inicira diskusiju o pristupačnosti kulturnih institucija, kao sistema moći, imigrantskoj radničkoj klasi. Crtež fiktivnog krajolika koji podsjeća na umjetničin dom, postavljen na skelu, formalno se suprotstavlja njenoj robusnosti, unoseći u rad osjećaje, intimnost i nježnost.
U radu Jelene Vukmanović Oktobar 2020 – Mart 2024 sistem moći koji dirigira sudbinom radnik/ca prikazan je kroz više od stotinu praznih koverata. U ovim kovertama, umjetnica je tokom tri i po godine primala obavještenja i pisma iz raznih institucija. Kako procesi dobijanja vize i, nakon toga, boravišne i radne dozvole impliciraju nestabilnost pravnog statusa, nevidljivi birokratski rad se, također, predstavlja kao jedan od temelja njihove prekarnosti.
Kemil Bekteši bazira svoj umjetničko-istraživački rad Sofra Shqiptare na prenošenju nematerijalnih dobara. Ponukan višegodišnjim istraživanjem iskustva migracije vlastite porodice, Bekteši istražuje različite tokove migracija radnika_ca u pekarama, a koji su porijeklom s prostora Kosova i Albanije. Umreženost i solidarnost ovih radnika simbolički su predstavljene zidnim crtežom – tačkama i linijama koje ih spajaju, te instalacijom – isprepletenim đevrecima u formi lanca.
U radu Mile Panić Südost Paket na pomalo šaljiv način, autobuski točkovi funkcionišu kao referenca na šverc objekata, ali i iskustava i ideja, te predstavljaju "nositelje" artefakata intimne veze sa domom. Istovremeno, točkovi su i direktna asocijacija na cjelodnevna putovanja autobusom da bi se do doma doputovalo ili otputovalo. Pored ove instalacije, Panić unosi u galerijski prostor umjetničku formu stand-up komedije i tematizira daljnje transfere iskustava.
Nadežda Kirćanski u seriji crteža lepe slike u fokus postavlja monetarnu prirodu odnos umjetnice i galerije. Nerazvijeno tržište umjetnina u Srbiji takav odnos rasplinjuje, primorajavući umjetnicu da preuzima i druga zanimanja. a za kad ti to treba je site senzitivna instalacija koja funksioniše kao privremeni spomenik iscrpljenosti uzrokovanoj umjetničinim alternativnim zanimanjem – scenografijom.
Nikoleta Marković u formi stripa pod nazivom Svakodnevne muke uspostavljai dijalog između vlastite klasne pozicije i pozicije građevinskih radnika, čiji je rad na rekonstrukciji fasade svakodnevno posmatrala. Umjetnica sugerira nevidljivu sveprisutnost ideoloških aparata podjele, te predstavlja svoj rad u formi video projekcije.
Performans Siniše Labrovića Rad na sebi kroz pokret ironizira kapitalistički imperativ za kontinuiranim radom na fizičkoj, intelektualnoj i emotivnoj spremi radnika. Uzimajući u obzir da je veliki broj migranata_tkinja iz zemalja bivše Jugoslavije bio i ostao uposlen na pozicijama koje podrazumijevaju fizički rad, fizičku spremu i kondiciju, Labrović prikazuje niz tjelovježbi, koje rekreiraju poze iz djela velikana historije umjetnosti.
Porojekat se realizira zahvaljujući podršci Senata - sektor za kulturu i društvenu koheziju.
