Majda Turkić
0

"Čovjek ne može protiv svojih osjećaja"

Sarajevo-x.com
Trebala je biti inženjer elektrotehnike, ali je nakon godine studiranja shvatila da će prije raditi ono što voli nego ono što traže njeni roditelji. Danas studira medije i postkonceptualnu umjetnost na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču. Iza sebe ima niz izložbi i serije fotografija, a emotivno dosta ostaje vezana za palestinsko-izraelski sukob koji je također prenijela na fotografije. Majda Turkić je još jedna uspješna Bosanka van Bosne.

Razgovarao: Asim Bešlija

Majdo, na Vašem web siteu www.majdaturkic.com veoma malo se može saznati o Vama, osim toga da studirate u Beču na Akademiji likovnih umjetnosti, Odsjeku za medije i postkonceptualnu umjetnost. Kako je tekla Vaša priča?

Klasično. Uvijek su me zanimali teatar i film. No, nisam imala posebnu podršku u svojem okruženju po pitanju umjetnosti. Često bih se suočavala sa racionalnim i trezvenim savjetima, da se od Nje Ne Može Živjeti i da pokušam, ipak, nešto razumnije studirati. I stvarno, pokušala sam. Pokušala sam biti racionalna.

Upisala sam elektrotehniku, ali u tom moru sam se mnogo gubila, mada sam 'racionalno' učila za ispite i dobijala sjajnu podršku profesora na ondašnjem univerzitetu. No, moj duh je ipak svakoga vikenda odlazio sa fotoaparatom da se 'ispuše' od učenja stvari koje ga nisu posebno zanimale.

Da, s fotografijama sam uspjevala praviti priče i nekako sam s njima bila povezana sa svijetom koji mi je bio blizak – teatar i film.

Nakon završene godine na elektrotehnici, imala sam 'deal' sa roditeljima da me podrže u namjeri da polažem prijemni ispit na akademiji u Beču, da bar probam. Dali su mi podsticaj, kao i drugi oko mene koji su poznavali moju narav. Od tada, nakon položenog ispita, stvari su krenule drugim smjerom u mom životu. Danas sam u kontaktu sa stvarima koje sam željela raditi. Jednostavno, čovjek ne može protiv svojih osjećaja.

U kratkom predstavljanju sebe na internet prezentaciji, naveli ste da moramo dopustiti svijetu oko nas da nam priča i predstavi ljepotu oko nas. Šta ste Vi do sada uspjeli zabilježiti od sve te ljepote, gledajući na sadržaj vaših fotografija?

Da, mislim da je to jako važno - dopustiti svijetu da nam priča i predstavlja ljepotu oko nas. Potrebno je samo da ga puštamo, da ga ne prekidamo u toku priče (a, naročito da ga ne osuđujemo, niti žalimo, niti se slažemo sa njim – da uopšte ne namećemo neku svoju misao u toku naracije). Potrebno je samo da ga slušamo kako ispoljava svoje emocije, razmišljanja, iskustva, a onda, kroz takav tok prizora pred nama, mnogo učimo o sebi.

Često nije potrebno da se verbalno izražava, jer u čovjekovim kretnjama možemo puno toga da otkrijemo za sebe.

Fotografiram ljude u njihovim kretnjama. Prostor oko njih je jako važan, jer on posmatrača fotografije povezuje sa prizorom ispred njega, a i sa njim samim.

Gledajući fotogaleriju, primjetno je da Vas je dosta inspirirao ponižavajući položaj palestinskog naroda. Šta ste željeli reći o njima?

Da su u jednom nezavidnom položaju. Jako tužnom. U Izraelu/Palestini sam živjela jednu godinu, pa sam imala priliku da budem u doticaju sa tamošnjim svijetom. Još uvijek sam fotograf za tamošnje udruženje ''Against the wall'' koje je formirano u Tel Avivu.

Posmatrala sam Izraelce koji su odlazili i smišljali način kako da podrže Palestince, i oni se sami, kao Izraelci i Židovi opiru tom sistemu i ideji da se diže zid u jednoj zemlji, da se jedno ljudsko biće stavlja u izolaciju i da zbog toga ima ograničenja u životu.

Zanimala me više priča kako su dva naroda na jednom tlu ipak povezani uprkos političkoj ideji – vanjskoj i unutarnjoj – i kako podržavaju jedni druge. Zanimalo me kako postoje Izraelci koji odlaze zajedno sa palestinskim narodom na demonstracije koje izražavaju otpor prema tim granicama, dizanju Betlehemskog zida.

Ta priča o podršci i povezanosti dva naroda na mnogobrojnim demonstracijama je mnogo suptilnija, ljudska i ne bi trebalo da se zanemari. Što više, mnogo bi trebalo da se priča i piše o tome.

Pa da, stvar je prilično ista kao i kod nas. Trebalo bi malo više da se usmjerimo na prizore poput ovih, gdje moralno podržavamo jedni druge, a manje da brojimo stvari kojima osuđujemo ove ili one zbog ovih i onih. Zbog toga se samo vrtimo u krug.

Dosta je upečatljiva i serija fotografija pod nazivom 'never-ending'. Šta bi publika trebala čitati iz nje, šta je poruka?

To bi trebalo biti iskustvo svakoga od nas. Ponekad dobijemo pozitivan i potreban naboj, neki unutarnji glas, da uradimo stvari koje želimo – ali onda naš ego podsjeti da zbog toga možemo biti smiješni, pa onda odustajemo. Uvjeravamo sebe da je sve okej, da smo ispravno postupili što smo zgužvali papir sa našom idejom, željom, namjerom, bacili ga bez pardona – volim se izraziti ''racionalno i trezveno'' - i pribjegli nekim stvarima koje nemaju veze sa nama.

Kakve ste, inače, kritike dobili za svoje dosadašnje radove i jeste li već negdje izlagali? Očita je Vaša zrelost u fotografiji i čini mi se spremnost za komuniciranje s javnošću putem javnog izlaganja.

Imala sam priliku izlagati u Austriji, Švicarskoj, Holandiji, Izraelu, Srbiji i dva puta u svojoj zemlji. Postojale su pozitivne i negativne. Imam sjajno podršku svog mentora prof. Marine Gržinić i prof. Herrmana Matthiasa koji prihvataju moje ideje da realiziram neki koncept, tako da vjerujem kako sam sa njihovom podrškom uspjela ostvariti mnoge svoje namjere, a i dobila sam taj osjećaj da sve možemo, i da je sve potrebno snimati. Jer sve što je na slici, naša je stvarnost. Ono postoji i ne treba ga zanemariti.

Također, dešavalo bi se da iste osobe kritikuju moj rad. No, kako vrijeme ide, te stvari su manje prisutne u njihovim govorima. Zahvaljujući kritici. Valjda.

Koliko ste angažirani u BiH? Rijetke su fotografije o Vašoj domovini koje imate prikazane na internetu.

Nažalost, jako malo sam angažirana u svojoj zemlji. U kontaktu sam sa Grupom F8 i s njima znam što se dešava, kako se radi u BiH. I to mi mnogo znači. Ne znam. Nadam se da ću jednom uspjeti ostvariti konekciju sa bosanskohercegovačkim nebom.