Miki Manojlović za Sarajevo-x.com
0

"Bosna i Hercegovina je vrh evropskog eksperimenta"

Razgovarao: Adis Karadža
Predstava "Evropa danas" 28. aprila igra u sarajevskoj dvorani Zetra. Rađena je prema istoimenom eseju Miroslava Krleže u kojem je analizirao Evropu i evropsku ideju, vrhunski inteligentno, raskošno educirano i nadahnjujuće zabavno. U predstavi igra i Miki Manojlović, vjerovatno i najbolji glumac sa prostora bivše Jugoslavije. U razgovoru za portal Sarajevo-x.com Manojlović govori o predstavi, povratku na pozorišne daske, scenskom spektaklu u Zetri, saradnji sa Harisom Pašovićem, paraleli između Krležine i današnje Evrope, polusnu u kojem živimo, eksperimentu u BiH...

Nakon odlične reakcije publike u Sloveniji, predstava "Evropa danas" 28. aprila stiže u Sarajevo. Radujete li se susretu sa sarajevskom publikom, ovaj put oči u oči?

Oči u oči, to je dobro (smijeh). Jako se radujem dolasku u Sarajevo, zaista, i volim kad sam u Sarajevu. A kad si na pozornici ne vidiš oči, samo osećaš puno očiju koje su tu, uprte u tebe. Radujem se tome, zaista.

Posljednji put ste igrali u pozorišnoj predstavi "Molier - Još jedan život" prije pet, šest godina. Zašto Vas tako dugo nije bilo na pozorišnim daskama?

Pozorišni sistem nije dovoljno dobar i meni ne odgovara. Ja ne mogu da se dva-tri meseca posvetim nečemu što ulazi u repertoarski način vođenja pozorišta. Ne mogu da radim druge stvari i to je nešto što meni ne odgovara i to je jedan od razloga zašto ne igram u pozorištu.

Imam projekte koje radim i koji me privlače, snimam po svim zemljama i nikako mi ne odgovara taj tvrdi repertoarski sistem koji svakom novom premijerom koja izađe u jednom gradu dovodi u pitanju sve druge predstave, jer malo glumaca igra u mnogo predstava, jer su im plate nikakve i prinuđeni su da rade, a jako je malo dobrih glumaca.

Tako je bilo i sa Molierom. To sam radio sa Dušanom Jovanovićem na otvaranju nove scene Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Imao sam puno razloga da igram Moliera, ali kad je to izgubilo smisao, ja sam prekinuo.

Zašto ste odlučili prihvatiti novu saradnju sa režiserom Harisom Pašovićem i ulogu u "Evropi danas"?

To je projekt na nekoliko nivoa koji je rađen u tri grada i na razne načine sve dok se nismo skupili i napravili to u Mariboru. Haris je stalno bio na putu Sarajevo - Ljubljana - Beograd i on je to povezivao. Onda smo se našli u Mariboru i sve to složili.

Privukao me sadržaj. To je sjajan Krležin esej o Evropi, koji je pisan prije 85 godina i kao takav u potpunosti oslikava vreme u kojem živimo i za koje bi voleli da bude bolje i nadamo se da će biti bolje.

Drugi razlog je Haris Pašović, kao fantastičan režiser i neko ko je bio osobena ličnost i u nekadašnjoj Jugoslaviji i šire.

Treći razlog su talentovani ljudi, bend Laibach i Edward Clug, talentovani baletski plesač, koji je radio u Mariboru.

Predstava je dobila odlične kritike. I u najavi predstave ističu se četiri zvjezdice koje je "Evropa danas" u režiji Harisa Pašovića dobila od uglednog britanskog lista The Independent. Koliko Vam je uopšte važna kritika?

Odavno mi to nije bitno što ne znači da kritika ne bi trebala da postoji. Retki su kritičari koji svojim kritičarskim pristupom postaju deo toga o čemu govore i o čemu pišu. Jako je teško biti kritičar. Jako je teško biti u procesu, a istovremeno biti van njega i retkima je to polazilo za rukom.

Kada se govori o predstavi "Evropa danas", koristi se riječ spektakl. Kako je glumiti na tako velikoj pozornici kao što je ova koja će biti postavljena u dvorani Zetra?

Nemam ja problem ni sa malim ni sa velikim prostorom, a ova predstava ima takvu energiju da ispunjava toliki prostor. Ipak, ona bi se mogla igrati i u malom prostoru. Ali to je predstava koja ima energiju, ima jak zvuk i sve je snažno, tako da mislim da je predstava bolja u velikom prostoru, mada bi se mogla igrati i u malom ako bi moralo.

Raduje li Vas činjenica da postoji veliki interes za predstavu koja će biti igrana u tako velikoj dvorani?

Kako me to ne bi radovalo? Kada postoji toliki broj emocionalnog, obrazovanog, a u isto vrijeme i racionalnog sveta koji može shvatiti više nivoa ove naše predstave. Tu je nivo Krležine reči, ali je stvar transponovana, nema nikakvu klasičnu teatarsku radnju, nema zaplet. To je nešto što je jako bitno i njen smisao se prenosi. Za svakoga će tu biti nešto. Ako dođe toliko ljudi, to će biti jedan ozbiljan događaj.

Možete li povući paralelu između Krležine Evrope i Evrope danas?

Hajde da ne ulazimo u složenu problematiku Starog kontinenta i njen istorijat i ono što je Evropa i svet danas. Ono što bi se moglo eventualnu reći je da je Krleža bio evropejac. Krleža je imao ono što većina evropejaca ima, ali ih malo ima na takav način. On je suštinski pripadao Evropi, a ima je tu kritičnost i inteligenciju da ukazuje i na dobru i na lošu stranu trenutka u kojem živi.

On je pripadajući jednoj sredini umeo o njoj da misli u prošlom, sadašnjem i budućem vremenu. To je njegova velika snaga. Od trenutka kada je pisao do danas je malo toga promenjeno, osim toga da su, možda, u pojedinim zemljama poboljšani socijalna zaštita i doneseni pozitivni zakoni koji ipak daju nadu da čovekovo dostojanstvo neće biti do kraja izbrisano kao pojam iz načina života.

Kako definisati društvo u kojem danas živimo?

Ja ne govorim o tome, jer mislim da izrečena reč, pa ni ova naša sada ne menja ništa. Kome vredi ovo što mi govorimo? To ne vredi nikome. Mi živimo u jednom trenutku ozbiljnog polusna, u kojem ljudi prihvataju stvari kakve jesu i koji ne čine ništa da to promene.

To je jedna vrsta letargije, predavanja postojećem stanju i tu nema velike nade.

Šta nas može probuditi iz polusna?

Čovek mora da shvati da ne postoji taj bog, ta sila ili spoljni svet ili bilo šta iz spoljnog sveta što će promeniti bilo šta. Čovek je taj u kome je sve, pojedinac. Dok se on ne osvesti, dok nema želju da u svojoj sredini, svojoj zgradi, svojoj ulici, gradu, državi uradi nešto dobro i da to čini na način koji nije lopovski nego je iskren i pravi. To ne spada u red budalastog i naivnog ponašanja. Drugi bi rekli "vidi budale šta radi, daj da se nešto mazne". Takvih, kvalitetnih ljudi ima, ali ih treba biti puno više. Mislim da je to suština koju ja mogu da domašim.

Kakva je uloga kulture u tom buđenju iz polusna?

Sve zemlje Evrope nisu izgrađene na istom kulturnom nasleđu. Kultura je jedna, ali ima različite forme. Ona je u suštini jedinstvena, ali su njene forme drugačije. Kultura ide ka hamoniziranju, ka nečemu što je bez pogovora, što je plod duha. Kultura je svet. Što vidimo oko nas je deo kulture. Ne možemo utecati na boju neba, ali možemo utecati na sve drugo što vidimo. Sve što čovek takne na sebi i oko sebe jeste deo kulture i razumevanje prirode koju ne treba narušavati.

To je kategorija koja mora biti potpomognuta nekakvom opštom željom i razumevanjem ljudi koji imaju političkog utecaja. Nikome to danas ne treba ako nema političke podrške. Onda nema pomeranja napred i tada dolazi do nezadovoljne mlade generacije pa kasnije srednje i stare koja nikad nije ništa uradila.

Spominjete mladu generaciju koja ne pronalazi nikakav način da nešto promijeni do te mjere da se čini da i nisu baš tako nezadovoljni trenutnim stanjem?

Kad neko ostari, uvek daje neke savete "kad sam ja bio mlad", ali mislim da nedostaje jedna ozbiljna inicijativa pojedinaca i grupa na svakom planu.

Naprimer, ne ide se na pozorišnu akademiju da bi se postao popularan glumac i da se ode u Hollywood što je pre moguće. Tamo se ide da se kroz taj misteriozni mehanizam otkriva šta se dešava u tom biću koje se zove čovek.

Od početka treba imati svoj odnos i razumevanje sveta oko sebe, ali imati i taj istraživački hod. Ako nemate radoznalost dok ste mladi, neće je imati nikada.

Tako je svugde, pa i u politici. Imate službenike koji su zadovoljni svojim platicama i to je to. Ja nikada nisam bio takav i ja sam zato slobodan čovek, verujte.

Vjerujete li da BiH i Srbija jednog dana mogu postati dio Evropske unije? Ovdje mnogi imaju dojam da je EU digla ruke od nas. Kako Vi gledate na to?

Mi živimo u vremenu gde su retki evropski vizionari, gde su podržavani sukobi, gde su vojni sukob provocirani, u vremenu ozbiljnih geopolitičkih i svih drugih eksperimenata. Zar nije zanimljivo da gledate šta se danas dešava u BiH? To je strašno zanimljivo. Ti imaš jednu zemlju koja je takva kakva jeste, komplikovan sistem kakav jeste, ali je njima super da gledaju šta će tu da se desi.

Disciplinovanje ljudskog duga, navika jednog teritorija ne ide nasiljem. Kako se to drugačije radi da se htelo? To se moglo uraditi 1996. godine. Uredu, bio je rat, sad je prekid i vi ćete svi da radite po takvim pravilima i zakonima i to je to.

Bosna i Hercegovina je vrh tog eksperimenta o kojem sam govorio.