Kako je 1991. govorila Mira Furlan: Onih koji znaju sve o tome kako se ratuje ima zapanjujuće mnogo
Ovome svjedoči i intervju iz 1991. godine, koji je dala za magazin RTV Revija. U online formatu prenio ga je Yugopapir, a prenosimo njegove dijelove.
Kako u slučaju Mire Furlan izgleda život između i u dva grada, Zagreba i Beograda?
Život u dva grada postaje, kao što možete i pretpostaviti, krajnje traumatičan. To što avioni uglavnom ne lete, a što su vlakovi nesigurni, to je manji problem. Bitno zastrašujući je taj osjećaj da se od čovjeka neprestano traži da se opredijeli, da se svrsta na jednu stranu. Odnosno, svi smo već unaprijed i bez obzira na vlastiti izbor, nekamo svrstani.
Svaki gest je politiziran, pa tako i moj boravak u ovom gradu do kojeg je došlo zbog svih, samo ne političkih razloga. Ali, ovo nije vrijeme nijansi. Ja prodavaču novina, koji u Zagrebu odbija da mi proda "Vreme" zato što je to srpska novina, ne mogu objašnjavati da postoji razlika između "Vremena" i nekih drugih novina, tj. da sve što je "srpsko" nije samim tim i "velikosrpsko", komunističko, hegemonističko itd.
Život postaje nesnosan kad se ja na šalteru JAT-a u Zagrebu osjećam dužna da službenici koja mi prodaje kartu za Beograd objašnjavam, uz užasan osjećaj krivnje, da putujem zato što imam predstavu i da to nema apsolutno nikakve veze sa Miloševićem i tenkovima. Konstantni osjećaj krivnje, osjećaj ugroženosti, nesigurnosti, izloženosti koji imam sada već u oba grada - to je, otprilike, situacija u kojoj se odvija moj život.
U ovoj zemlji razne grupe ljudi govore o svojoj ugroženosti. To je, naravno, uvijek i jedino, nacionalna ugroženost. Šta je s ugroženošću individue, građanina? Šta je s njegovom suverenošću, s njegovim osobnim integritetom? On je, bojim se, apsolutno ukinut.
Šta je, recimo, s pravom na nesmetano obavljanje vlastite profesije? Da li bi se u borbi za to pravo čovjeku tolerisalo, recimo, postavljanje omanje brigade ispred vlastitog stana ili proglašenje lične autonomije?
Po kojem kriteriju je nacionalno pravo jedino legitimno? Itd., itd. Sve su to, naravno, bespredmetna naklapanja, jer smo mi, čini se, već u ratu (i to kao neprijatelji), a u ratu ne smije biti neopredijeljenih. Oni, navodno, prvi stradaju. Tako barem kažu oni koji znaju sve o tome kako se ratuje, a njih, izgleda, među nama ima zapanjujuće mnogo.
Šta u takvoj situaciji može da učini pojedinac, pritom i umjetnik?
Može samo stajati sa strane i zapanjeno gledati, bez ikakve mogućnosti da na bilo koji način utječe na tok događaja. Zastrašujući je taj osjećaj bespomoćnosti. Masa je uvijek jača od pojedinca, a stravične prizore koji nam to zorno pokazuju sada već i uživo možemo gledati na televiziji.
Pojedinac ima dvije mogućnosti - ili da se prikloni masovnoj hipnozi i onda ubire plodove tog čina (koji nisu beznačajni, kao što vidimo) ili da ustraje u svom vlastitom izboru i pritom bude spreman da nosi sve konsekvence, uključujući i to da bude proglašen izdajicom pa zbog toga izložen sumnji, nepovjerenju, psihičkom maltretiranju ili samo tihom bojkotu. Zapravo, mislim da čovjek nema pravo izbora, tj. čovjek, ipak, uvijek radi onako kako jedino može i mora raditi, naravno, ako ima ono što se zove savjest.
