Zašto je jedini dokumentarac o opsadi Mostara 26 godina čekao na ponovno prikazivanje
Samo pet godina nakon što je njegov otac direktor fotografije Mustafa Mustafić u Mostaru, u uvjetima koje svaki filmski radnik može samo poželjeti, snimao popularnu TV seriju "Aleksa Šantić", Dino Mustafić je 1993. godine u Mostar došao pod veoma dramatičnim okolnostima, a tehniku je preko Prenja i Veleža prenio na magarcu.
"Film je završen u junu 1994. god i kada sam očekivao njegovo emitovanje bilo je mišljenja da njegova tematika, svjedočanstva, dokumenti i ljudi pred kamerom mogu narušiti 'duh Vašingtonskog sporazuma'. On je prikazan godinu kasnije i nikada više nije repriziran. Bila je jedna subverzivna projekcija u Kamernom teatru 55 koju je inicirao Mostarac i tadašnji direktor Gradimir Gojer, a mene nije bilo teško nagovoriti da maznem kopiju i pokažemo film", rekao je Mustafić u razgovoru za Klix.ba.
Mustafić, tada student druge godine režije Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu, ovim polusatnim filmom prvo prikazuje kompilaciju najljepših slika Mostara, a zatim stravični urbicid koji je počinjen u ovom gradu. Osim toga, donosi i potresna svjedočanstva Mostaraca čiji je duh nesalomiv i koji i nakon svega vjeruju u bolje sutra.
Na pitanje šta je to što je nekome zasmetalo pa je u konačnici odlučeno da film više ne bude prikazivan, Mustafić kaže:
"Istina prije svega, zatim mostarski duh inata, prkosa i otpora, a naposljetku optimizam prema životu i vjera da taj grad može biti regeneriran, obnovljen i da može vratiti svjetlost koja je zadivila Andrića pa ga je takvim i opisao."
26 godina poslije
Priliku da ponovo prikaže ovaj film dobio je nakon 26 godina, a doživio ju je veoma emotivno - nije krio da ima ogromnu tremu, a od uzbuđenja mu je i glas zadrhtao.
"Po mnogočemu je to bila posebna noć za mene. Najteže je pokazati film kod kuće, a to je u ovom slučaju pred Mostarcima. Drugo, ja sam Sarajlija, pohodio sam mnoge gradove i ratne linije devedesetih, ali sam ratni Mostar doživio najintenzivnije. Svaki srušeni kamen tog grada mi se urezao u sjećanje, bilo je to varvarstvo nad civilizacijskim biserom, strateško uništavanje ljepote", rekao je.
Dodao je kako su Mostarci reagovali emotivno i dostojanstveno, baš onako kakvi su bili i u ratu.
"Sudeći po komentarima i pozivima koje sam dobio, taj film je dobio na vrijednosti jer je oralna historija filmski dokument tog vremena i jedini dokumentarac o opsadi Mostara", istakao je.
Prisjećajući se perioda u kojem je dokumentovao jednu od najpotresnijih priča iz posljednjeg rata u BiH, Mustafić nam kaže kako je prve profesionalne korake napravio u ratu.
"Naučio sam da je estetika neodvojiva od etike i to pod silinom udaraca koje je preživljavalo moje rodno Sarajevo i pokušalo očuvati svoj identitet i svoje postojanje braneći se od agresije, slika destrukcije i nasilja. Da se Sarajevo branilo i umjetnošću lako je pokazati ako se u razmatranje uzme podatak da su se dogodila 3.102 umjetnička djela, 48 koncerata i više od 170 izložbi. U sarajevskim teatrima postavljene su 182 premijere koje je vidjelo više od pola miliona Sarajlija. Teatar pod opsadom pokazao je koliko umjetnost u teškim vremenima znači svakom čovjeku i koliko mu može pomoći da izdrži nemoguće. Mi smo imali knjigu utisaka predstava tokom rata, u kojoj je jedna gledateljica zapisala: ‘Hvala vam što mi niste dali da poludim’. Mislim da je u tom smislu umjetnost generalno učinila strašno mnogo kao ljekovitost, kao nešto što je bilo istinsko sklonište te kako je ustvari ta duhovnost proradila i rekla: ‘Ne možete nam to uništiti’. Umjetnost je bila utočište za dušu. Oplemenjivala je naše živote", rekao je.
O Mostaru danas
Mostar opisuje kao mediteranski grad posebnog duha i priznaje nam da je u njega zaljubljen.
"Došao sam u njega u vihoru rata i kada je bio tako napadnut i ranjen, upoznao sam nesalomljivi duh njegovih stanovnika, promijenilo me to iskustvo. Osjećam odgovornost i stid što političko Sarajevo ne poklanja dovoljno pažnje ovom gradu, bojim se da je čak i izdalo veličanstveni otpor Mostaraca radi političkih kalkulacija. Napravili su od njega 'grad slučaj' kako kažu, a jedini slučaj su oni, a ne taj grad", rekao je.
"Ono što jeste problem samog društva i države, a što je posebno izraženo u Mostaru, je činjenica da taj grad naprosto i nužno mora funkcionirati kao jedinstven grad. Nažalost, očito se čitav niz generacija odgojio na način da on tako ne funkcionira. I kad odgajate djecu u ambijentu da imaju posebne razrede i posebne nastavne programe, kad imate sistem dvije škole pod jednim krovom, onda su jasne posljedice. To je tenzija te djece za cijeli život. Ne možeš biti slobodan čovjek ako razmišljaš kako se neko zove. To je transgeneracijski zločin da vlastitu djecu držimo u takvoj napetosti i grču i izgrađujemo neslobodne osobe", rekao je.
Na kraju razgovora kaže nam kako će naredne godine predstaviti dugometražni dokumentarac "Transforming Tomorrow" na kojem je radio tri godine.
"Riječ je o ironičnom naslovu koji je radni moto multinacionalne kompanije Mittal Steel sa svojim postrojenjima u BiH. Beskrupulozni u profitu godinama 'prikrivaju' svojim radovima tragove zločina u rudniku Omarska kao mjestu jednog od najstrašnijih logora 90-ih, na kraju XX stoljeća. Potom se te rude tope u zeničkim postrojenjima željezare bez ekoloških standarda, truje se stanovništvo grada koji je po broju oboljelih od plućnih bolesti među gradovima s najvišom stopom karcinoma u Evropi", otkrio je Mustafić.
Upravo će u Zenici uskoro početi rad na predstavi "Ukulelejam" po romanu Alena Meškovića za 70 godina postojanja Bosanskog narodnog pozorišta.
Jedna od najuspješnijih porno zvijezda nije bila zadovoljna zaradom: "To nije uredu"
