|

"Suđenje Ratku Mladiću" prikazuje krvavu prošlost BiH i posljedice užasa koje živimo danas

"Suđenje Ratku Mladiću" prikazuje krvavu prošlost BiH i posljedice užasa koje živimo danas
117
Piše: Ines Mrenica
3.12.2019. u 21:48
140
komentara
117

dijeljenja
Dokumentarni film "Suđenje Ratku Mladiću" ("The Trial of Ratko Mladic") američkog PBS-a/Frontlinea donosi rekonstrukciju ratnog zločina kroz maratonsko suđenje ovom zločincu i prikazuje krvavu prošlost Bosne i Hercegovine te posljedice užasa koje živimo danas.
Kroz sat i po ovog dokumentarnog filma pred našim očima prolaze vješto selektovani užasi posljednjeg rata u BiH - dječak s bijelim zecom i Ramo Osmanović koji doziva sina Nermina na VHS snimku, glina koja prekriva raspadnuta tijela u Tomašici i jecaji majki kojima forenzički patolozi drže ruku na ramenu dok stoje iznad plastične vreće s ljudskim kostima.


Suđenje Ratku Mladiću bilo je posljednji proces Međunarodnog suda u Hagu za područje bivše Jugoslavije, koji je kroz 24 godine procesuirao 114 optuženika za ratne zločine. Tribunal je bio najveći sud za ratne zločine od vremena Nurnberga, a zatvoren je nakon nepravomoćne presude Ratku Mladiću osudivši ga na doživotnu robiju. Televizijski prijenosi suđenja bili su kompilacija "bolesnog realityja" u kojem smo gledali ispijanje otrova, Šešeljevo slanje sudaca u neku stvar, a najgori od svih je bio general s kačketom koji se smijuljio na potresna svjedočenja ljudi koji su smrt izbjegli zahvaljujući pukom slučaju ili opisivali način na koji su ubijani članovi njihovih porodica. General Ratko Mladić smješkao se pet godina kao da ašikuje ispod kalinovske šljive. Reditelji Rob Miller i Henry Singer imali su ekskluzivan pristup suđenju i timu odbrane najomraženije ličnosti iz balkanskih ratova te timu tužilaca, među kojima je bio i belgijski pravnik Serge Brammerz, glavni tužilac ICTY-ja.


"Pogledao sam i vidio sam s desne strane, na drugom spratu... ruka. Ruka koja je mahala. Nisam vidio tijelo, ali sam vidio ruku kako maše. I tu ruku vidim u snovima"

Prvi svjedok na suđenju Mladiću bio je Elvedin Pašić koji je masakr u selu kod Kotor Varoši preživio tako što je ležeći u bari s ocem i stricem poslušao očev savjet da na zapovijed Mladićevih vojnika ustane i pođe sa ženama i djecom. Pašić je u vrlo emotivnom svjedočenju ponovo proživljavao traumu, moleći da mu pomognu naći oca. Film pokazuje način na koji je optužba pripremala Pašića kao svjedoka i kako je suđenje kompleksna i mučna borba za osobe koje će pristati svjedočiti pred Tribunalom. Prevodioce, suce i advokate u Hagu prvi put vidimo personalizirane i mimo trenutaka kada nose svoje okovratnike i ostala obilježja anglosaksonskog prava.


"Neermineee!"

Sumornim hodnicima Tribunala do mjesta za svjedočenje će doći i Saliha Osmanović, supruga Rame Osmanovića, čije je dozivanje sina Nermina iz šume u zasjedu Mladićevih vojnika zabilježeno na VHS snimku kao najsurovija slika stradanja Srebreničana. Paralelno, advokatski tim odbrane na čelu s Brankom Lukićem sumanuto traga za svjedocima u Bosni te se u filmu prikazuje i njegov privatni razgovor s Mladićem u čijem se govoru već osjete posljedice bolesti. Oni uspijevaju nagovoriti dugogodišnjeg Mladićevog vozača Mlađena Kenjića da mu osigura alibi u Hagu, svjedočenjem kako je u ključnim danima srebreničkog masakra bio s njim u Beogradu. Vozač i dalje vjeruje u ideale za koje se borio pa tako film i završava scenom u kojoj salutira ispred fotografije bosanskog krvnika iz Kalinovika kojeg je vozio punih 12 godina, nakon što je na sudu izjavio da nije vidio kako su na tom putu za Beograd prolazili upravo pored škola i skladišta u kojima su se odvijala masovna pogubljenja. Za to vrijeme, Saliha Osmanović stoji na ogradi dvorišta prazne kuće u selu Dobrak.

Dajući punokrvnu sliku današnje Bosne i Hercegovine, film "Suđenje Ratku Mladiću" najbolje govori o tome kakva je njena budućnost, bez mladih ljudi, gdje starci čekaju smrt žaleći za prošlošću. Svako vjeruje u svog boga i vlastitu istinu.



Timu odbrane na ruku ne ide otkrivanje najveće masovne grobnice na Balkanu 2013. godine, jame Tomašica kod Prijedora. Potraga za svjedocima koji će amnestirati Mladića od zapovjedne odgovornosti za ubistva se nastavlja. S namjerom da pronađe bilo koga ko će reći da je likvidacija stanovništva vršena pod lokalnim zapovjedništvom, odbrana će doći do narednog svjedoka s kojim će uz šljivovicu proći pripremu negiranja saznanja o zločinu. Direktor rudnika Ljubija (na čijem je površinskom kopu Tomašica završena likvidacija "stanovnika s bijelom trakom na rukama"), Ostoja Marjanović je izjavio da 1992. nije znao za pokopavanje leševa na površinskom kopu Tomašica kod Prijedora, iako je bio direktor tog rudnika. U filmu se pojavljuje i Fikret Alić, jedan je od preživjelih logoraša Trnopolja i Keraterma koji je kao "Čovjek sa žice" osvanuo na naslovnici američkog časopisa Time za vrijeme rata u BiH i u svijet poslao jasnu poruku o tome šta se ovdje događa.

Zanimljivo je da se u filmu pojavljuju Mladićev sin Darko i supruga Bosa te da pratimo njihovu verziju priče o događajima iz devedesetih. Film nas slikom vodi čak i u Jasenovac u Drugom svjetskom ratu odakle, prema mišljenju sagovornika u filmu, korijenje vuku svi sukobi u bivšoj Jugoslaviji. Mladićeva kćerka se pojavljuje u filmu samo kao ime na nadgrobnom spomeniku, s obzirom na to da je izvršila samoubistvo nakon što joj je vlastiti otac momka poslalo u smrt na ratište, želeći okončati njihovu ljubavnu vezu. Nakon suđenja koje je trajalo pet godina Mladić je osuđen po 10 od 11 tačaka optužnice za kršenje zakona i običaja ratovanja, a to su nasilna djelovanja čiji je glavni cilj bio teroriziranje civila, nezakoniti napadi na civile, uzimanje talaca i provođenje genocida. Trebalo je četvrtina stoljeća da se pravno potvrde zločini koje je naredio i da se čuje glas žrtava te zadovolji pravda prema mrtvima.



Film je svim događajima u Bosni i Hercegovini dao decentnu i širu perspektivu rata, jednako zastupajući glasove s obje strane u sudskom procesu. Bilo bi itekako bolje po narode u Bosni i Hercegovini da je ta slika ostala neiskvarena destrukcijom koja se dogodila počevši, paradoksalno, nakon rata, u vidu privatizacije, korupcije, političkih previranja, nepotizma s lažnim diplomama i sunovrata institucija, među kojima su se najviše urušili pravosuđe, obrazovanje i zdravstvo. Posebno odvratnoj kategoriji pripadaju oni koji poskakuju u vjerskom folkloru kao ratni profiteri i umjetnici koji "stvaraju" bezvrijedne projekte nakačeni na NGO fondove i traume žrtava genocida. Da je moglo nekako bez toga i jedni i drugi, na različitim stranama, imali bi uporište u idealima za koje su ginuli njihovi očevi. Ovako, mala zemlja u kojoj su stranci na bilboardima godinama promovirali toleranciju i u kojoj se ponavljaju kampovi na ivici humanitarne katastrofe s migrantima u glavnim ulogama, dignitet može imati samo u filmovima.
Prijavi grešku


Komentari (140)
Da biste mogli pisati komentare molimo da se prijavite ili registrujete...