Stari filmski format iz 1950-ih vraća se na velika vrata: Favorit za Oscara snimljen je na ovaj način

"Prvo pitanje je bilo: Hoće li ovo uopće biti pouzdano?" prisjeća se Bauman.

Tokom većeg dijela posljednjih 60 godina, preostale VistaVision kamere uglavnom su skupljale prašinu na policama. Iako se format koristio 1950-ih, kada je Alfred Hitchcock na njemu snimao "Vertigo", a Cecil B. DeMille "Deset zapovijedi", VistaVision je početkom 1960-ih praktično nestao iz upotrebe.

Ipak, na dodjeli Oscara 15. marta, film snimljen uglavnom na decenijama starim kamerama važi za jednog od glavnih favorita za nagradu za najbolji film. Čak i 2026. godine, kada se većina filmova snima digitalno, a umjetna inteligencija sve više ulazi u filmsku proizvodnju, "One Battle After Another" je uz opremu posuđenu od kolekcionara i muzeja pokazao da vintage, analogni sistem snimanja i dalje može zadiviti publiku u kinima.

"VistaVision je super ako ste na stativu i snimate neku lijepu vodopadnu idilu ili tako nešto, ali kada ga stavite na Steadicam, koristite ga iz ruke, pričvršćujete za automobile ili radite bilo šta od onoga što smo mi radili, jer je Paul želio da film ima osjećaj kao 'The French Connection', postavilo se pitanje hoće li kamera to izdržati", kaže Bauman.

Ispostavilo se, međutim, da je VistaVision ne samo izdržljiv, nego da je savršen za povratak na velike ekrane. Na prošlogodišnjim Oscarima, Lol Crawley je osvojio nagradu za najbolju kameru za film Bradyja Corbeta "The Brutalist", koji je dobrim dijelom sniman VistaVisionom. Ove godine Bauman je nominiran za istu nagradu nakon što je još veći dio filma "One Battle After Another" (procjenjuje oko 80 posto) snimio na VistaVision.

VistaVision je u suštini priča o značaju negativa. Paramount ga je prvi put predstavio s filmom "White Christmas" iz 1954. godine, a format ima dvostruku rezoluciju u odnosu na standardni 35mm. Kako bi se dobila fotografija bolje rezolucije, film u kameri ne ide vertikalno, nego horizontalno.

Prije "One Battle After Another", posljednji film koji je i sniman i prikazivan u VistaVisionu bio je western "One-Eyed Jacks" iz 1961. godine, jedini rediteljski pokušaj Marlona Branda. Iako je bilo izuzetaka , George Lucas je, recimo, specijalne efekte za "Star Wars" iz 1977. radio u VistaVisionu. Hollywood je u međuvremenu otišao dalje.

Sada se, međutim, VistaVision vraća u velikom stilu. Nakon što je bio impresioniran kadrovima snimanim tim formatom u dijelovima filma "Poor Things" iz 2023. godine, Yorgos Lanthimos i njegov direktor fotografije Robbie Ryan kompletni, za Oscara nominovani film "Bugonia" snimili su na VistaVision. Film Emerald Fennell "Wuthering Heights", koji je tek stigao u kina, također je sniman u ovom formatu. Greta Gerwig se odlučila za VistaVision za svoju nadolazeću ekranizaciju "Narnije", a Alejandro Iñárritu je sa renomiranim direktorom fotografije Emmanuelom "Chivom" Lubezkim svoj novi film "Digger" također snimio u VistaVisionu.

"To je revitalizacija jednog nivoa zanata u kinematografiji. Fotohemija i dalje ima snažan odjek", kaže Bauman.

Film "The Brutalist", čija je radnja smještena u 1950-e, pomogao je pokrenuti ovu obnovu.

"Bili smo uzbuđeni bojama, osjećajem i težinom kamere. Ona ograničava način na koji je pomičete i diktira kadrove, što vam pomaže da se prenesete u taj period", rekla je prošle godine u intervjuu Mona Fastvold, koscenaristica i producentica filma "The Brutalist".

VistaVision ima i svoje mane. Kamera (koja praktično 'gleda' u stranu) je nezgrapna i bučna. Jedan snimak može trajati samo oko pet minuta. Fastvold je za svoju dramu "The Testament of Ann Lee", o zajednici Shakera, koja stiže 2025. godine, razmatrala VistaVision, ali je na kraju zaključila da su kamere previše glasne za tihu intimnost koju je željela.

Za mnoge autore dodatni napor ipak vrijedi zbog ljepote i jasnoće slike koju VistaVision stvara. Anderson o njemu razmišlja već dugo. On i Bauman prvi put su se susreli dok je reditelj eksperimentisao s VistaVisionom na snimanju filma "The Master" iz 2012. godine. Anderson se tada nije odlučio za taj format, ali ga je isprobao u kratkom filmu za muzički projekt "Anima" Thoma Yorkea.

Samo pronalaženje opreme za "One Battle After Another" bilo je izazov. Dobar dio filma snimljen je na kameri u vlasništvu glumca Giovannija Ribisija. On je odavno fasciniran mogućnostima tog formata i taktilnom, gotovo "vinilnom" prirodom same kamere. Prije nekoliko godina Ribisi je nabavio Beaumont VistaVision kameru, pokretljiviju verziju u odnosu na tradicionalne VistaVision aparate.

"To nije nešto gdje pritisnete dugme i pustite da se vrti dva sata. Kamera se malo bori s vama, možda i previše. Morate je na neki način zaslužiti, i to mi se sviđa", kaže Ribisi kroz smijeh.

Za Ribisija, VistaVision fotografija sama govori: višedimenzionalna, pozivajuća, uranjajuća. On smatra da formati poput VistaVisiona nisu samo analogna egzotika, nego mogu imati bogatu budućnost kod publike koja sve više prepoznaje kvalitet fotografije.

Autori "One Battle After Another" dodali su još dvije VistaVision kamere, iznajmljene od kompanije Geo Film Group, a produkciju su nadopunili snimanjem na Super 35mm. Testiranje VistaVision kamera nastavili su i nakon početka glavnog snimanja. Kako bi utišali buku u pojedinim scenama, oko kamere su pravili tzv. "blimp", odnosno svojevrsnu zvučnu kutiju.

"Korištenje te kamere na setu kao da ima vlastitu ličnost. Znala je zablokirati. Bučna je. Držala je tim za kameru u stalnoj pripravnosti. Na mnogim fotografijama koje imam vidi se tračak strepnje u njihovim očima", kaže Bauman.