Slučajna raskoš hrvatskog filma. Može li Oscar za animaciju otići u Zagreb nakon 60 godina?

Čovjek kao podatak na prodaju

“Martin se pokušao boriti protiv sistema, a sada je u bijegu. Sara je konceptualna umjetnica. Zajedno se pridružuju revolucionarnoj komuni na selu. Policija im je za petama, jer inspektor Ambroz zna da su prava pitanja važnija od odgovora. Jer, možda ništa od ovog nije istina”, navodi se u sinopsisu filma.

Martin je bivši zviždač, dok je John bivši pokusni kunić u eksperimentu putovanja kroz vrijeme. Martinov svijet se raspada i on proživljava jednu vrstu katarze. Dok priča svoju priču, ostavlja dojam nepouzdanog autora i mi ne znamo ko je zapravo u krizi. On ili distopijski svijet potonuo u haos.

Film je rađen tehnikama rotoskopije, kolaža i arhivskih snimaka, što doprinosi nestabilnosti naracije i percepciji filmske stvarnosti. Fragmentarna dramaturgija i djelići misli i dijaloga koji nam se daju “na kapaljku”, čine film osamdesetnominutnim rebusom, kojem se na koncu predajemo, uživajući u nadrealnom detektivskom žanru.

Zanimljiva je referenca na “1984.” Georgea Orwella, gdje je svijet zamišljen kao mjesto sveopćeg nadzora i sofisticiranih tehnika za praćenje. Gledatelj upada u psihološki labirint i postaje dijelom surealističkog eksperimenta u kojem nema privatnosti.

Ovaj politički sci-fi film hipnotizira nas svojim sredstvima, tjeskobnom muzikom, ehom, sugestivnim naratorom i zavidnim spektrom šumova, koji upotpunjuju animaciju. Film se referira i na “Ogledalo” Andreja Tarkovskog, a misterija se vrti oko toga ko je Martin.

U završnoj fazi kapitalizma, koji je ljudske živote pretvorio u niz algoritama, glavni junak je optužen da radi kao doušnik. Detektiv pokušava otkriti identitet čovjeka, prije nego li ga “policija za snove” odvede u šumu.

Zanimljivo je da film otvara istu rak-ranu modernog društva, kao što je “Surogat” progovorio o konzumerizmu šezdesetih godina. Globalizacija, brisanje identiteta u svrhu profita i vrednovanje pojedinca u odnosu na ono što posjeduje, samo su dio bremena koje se sručilo na pleća modernog čovjeka. Kapitalizam u kojem je sve pervertiralo do krajnjih granica, ukrao je naše emocije, a posljednji lov koji realizira jeste lov na naše misli. Zato su njegovi najopasniji protivnici oni za koje sistem ne zna šta misle, i pored sve savremene opreme za špijuniranje koju posjeduju.

FIlm “Slučajna raskoš prozirnog vodenog rebusa” može uznemiriti gledatelje, ali i potaknuti neke među njima da mu se vrate i pokušaju dekodirati o čemu se tu zapravo radi. A to je činjenica da prolazimo kroz apokalipsu, nakon čega ćemo skliznuti u potpuno novi svjetski poredak, gdje ćemo biti ucijenjeni onim što “oni” znaju o nama. Univerzalna priča koju osjete i razumiju svi, zatim metafizički strah od haosa i paranoja o kojima progovara Barićev film, neki su od aduta koji mu mogu pomoći da osvoji Oscara bez političkog utjecaja i lobiranja u Americi.

Inače, najvažnija noć u filmskom biznisu, kada se Hollywood bavi sam sobom održat će se dva mjeseca kasnije od uobičajenog termina u februaru. Epidemija koronavirusa uzrokovala je još jednu veliku promjenu u svijetu filma, pa ćemo imena dobitnika Oscara saznati krajem aprila na ceremoniji dodjele u izmijenjenom formatu. Da li će “Slučajna raskoš prozirnog vodenog rebusa” ući u posljednju fazu utrke, znat ćemo 15. marta, kada će biti objavljena kompletna lista oskarovskih nominacija.