INTERVJU / Jasenko Todorović, RTRS: U dugoj sam i predivnoj vezi

Zbog posla vjerovatno moraš pratiti politiku, ali koliko te to privatno interesuje? Možemo li mi danas u BiH, takvoj kakva trenutno jeste, priuštiti sebi to da nas politika ne zanima?

Bez politike se u našoj zemlji ne može i to je činjenica od koje se ne može pobjeći. Mislim da se niko ne bavi politikom kao mi, dok ekonomija, životni standard, kultura, sport ostaju marginalizovane teme. Politiku pratim prije svega zbog posla kojim se bavim, ali svejedno mislim da od nje ne bih mogao pobjeći.

Da li bi radio u printanim medijima? Ako ne, zašto? Postoji li neka prednost u radu novinarskog posla na televiziji i u čemu se ona ogleda?

Do sada nisam imao priliku da radim u štampanim medijima i, iskreno, to vidim kao jedan veliki nedostatak u svojoj karijeri. Nadam se da ću to nekada ispraviti i, zašto da ne, okušati se u tom dijelu novinarstva. Prednost štampanih medija je u iscrpnijem informisanju i obrađivanju tema, mi na televiziji robujemo brzini, vrlo često na štetu kvaliteta. Televizija je, opet, mnogo privlačnija, pa vjerujem da nam je mnogo lakše privući pažnju građana.

Toliko o poslu. Naši čitaoci bi vjerovatno voljeli znati i neke sitnice iz tvog privatnog života. Žene bi vjerovatno voljele znati imaš li djevojku, koliko dugo ste u vezi? Šta je to što te inače prvo privuče kod žena i kakva te žena nikada ne bi zanimala?

Imam djevojku sa kojoj sam u dugoj i predivnoj vezi i polako kujemo zajedničke planove.

Vrijeme je godišnjih odmora. Gdje ćeš ti putovati ovog ljeta i da li postoji neka destinacija gdje bi htio otputovati?

Moja djevojka i ja smo redovni na crnogorskom primorju, pa će i ove godine Budva biti prvi izbor. Ipak, to nam obično ne bude dovoljno, pa su nezaobilazne i ostale destinacije, koje obilazimo kada "ukrademo" par slobodnih dana.

Koliko često ideš u rodni Doboj i da li si vezan za taj grad? Kada bi te neko pitao da mu ukratko ispričaš nešto o Doboju, pa da onda odluči da li će ga posjetiti, šta bi mu rekao?

Doboj je grad koji ima svoju bogatu i burnu istoriju, o kojoj najbolje svjedoči tvrđava koja je, naravno, prvi izbor svakom turistu. Ipak, sadržaja je vrlo malo, a grad je pretrpio velike migracije stanovništva, pa se i ja, iako sam tu rođen, osjećam kao stranac u svom gradu. Žao mi je što se za razliku od drugih sredina vrlo sporo razvija, a grad koji predstavlja takvo saobraćajno čvorište zaslužio je više.

Pratiš li sport i koji? Imali neki sportski klub ili sportista koji ti je posebno drag i za kojeg navijaš? Baviš li se rekreativno nekim sportom?

Veliki sam sportski fanatik, a beogradski Partizan je moj izbor od djetinjstva. Što se "crno-bijelih" tiče, pratim sve, a posebno košarku. Kao zakleti "Grobar", vrlo često pratim utakmice u Beogradu, naravno kada mi posao dozvoli. Rekreativno igram tenis, a svojevremeno sam trenirao odbojku.

S obzirom da si televizijski novinar, vjerovatno te ljudi prepoznaju na ulici, u prodavnici, navečer kada izađeš... Godi li ti to ili smatraš da je to što si neko ko je izložen pogledima samo nužno zlo koje ide uz tvoj posao? Da li ti se dešavalo da te ljudi puste preko reda da, naprimjer, platiš račune, zato što te prepoznaju? Kako reaguješ u takvim situacijama?

Pa tih sitnih privilegija sigurno ima, a prepoznavanje na ulici je, prije svega, simpatično, jer ljudi priđu sa željom da sugerišu nešto u vezi sa programom. Ipak, to me vrlo često iznenadi, jer, kao što sam rekao, na sebe prije svega gledam kao na novinara, autora novinarskih priča u Dnevniku, pa tek onda kao na voditelja kojeg ljudi prepoznaju na ulici.