Hana Selena Sokolović kroz film traga za ratnim djetinjstvom sestara: "Ostali su dnevnik i plišani medvjedić"

"Dear Orchid" nastao je iz porodične arhive koja gotovo da ne postoji, odnosno iz odsustva fotografija koje bi svjedočile o periodu izbjeglištva njenih sestara Selme i Senke od 1992. do 1993. godine.

Jedini sačuvani tragovi iz tog perioda bili su dnevnik koji je pisala Selma i plišani medvjedić njene sestre. Upravo je dnevnik nastao dok su sestre boravile u privremenim domovima širom Hrvatske, postao polazište za film i širi multimedijalni projekat.

Iako je film snimljen za svega osam dana, samo putovanje kojim su Sokolović i njena sestra Senka pratili tragove dnevnika obuhvatilo je nešto više od 300 kilometara, dok je kompletan proces istraživanja, pisanja, fotografisanja, rada na publikaciji i filmu trajao oko godinu i po.

Govoreći o atmosferi u Sarajevu tokom festivala, Sokolović je kazala da ovaj grad smatra jednim od svojih domova.

"Ja generalno mnogo volim Sarajevo. Grad kao grad smatram jednim od svojih domova. Kao što su i Beograd i Zagreb i prosto ta neka geografija koja čini to, moja porodica koja je rasuta posvuda. U Sarajevo često dolazim i osjećam se ovdje kao kod kuće na neki način i trudim se da svake godine dođem sa društvom ovdje i da gledam filmove", kazala je.

Ove godine je, međutim, prvi put na Sarajevo Film Festival došla u drugačijoj ulozi - kao autorica čiji je film dio festivalskog programa.

"Ovo je, sticajem okolnosti, prvi put da sam dio festivala na novi način, zbog čega sam posebno počastvovana i sretna. Tako da, ludnica, atmosfera je predivna. Volim ovaj festival mnogo", rekla je kroz smijeh.

Sve je počelo porodičnom arhivom

Sokolović ističe da film nije bio početna ideja projekta. Sve je počelo tokom njene prve godine studija, kada je počela sistematično pregledati porodičnu arhivu koja je, kako kaže, rasuta u pet gradova u kojima danas žive članovi njene porodice.

"Prvo bih napomenula da je film nešto što je došlo tek kasnije. Negdje inicijalna ideja ili taj neki početak istraživanja bio je na mojoj prvoj godini fakulteta kada sam na nekoj vježbi potpuno spontano prolazila sistematično kroz porodičnu arhivu koja je, kao što sam napomenula, isto tako rasuta po pet gradova gdje živi moja porodica. I tu sam shvatila da postoji nedostatak fotografije iz ratnog perioda. Konkretno, potpuni nedostatak fotografije iz vremena izbjeglištva mojih dviju sestara Selme i Senke od 1992. do 1993. godine", kazala je.

Budući da je studirala fotografiju i nove medije, a potom i vizuelno istraživanje, posebno ju je zainteresovalo pitanje političnosti fotografije, njenog odsustva i uloge arhive u svjedočenju o nasilju i traumi.

"U tom trenutku me zanimala dosta ta neka političnost fotografije ili njeno odsustvo, arhive kao takve, pogotovo kada je u pitanju fotografija nasilja ili traume i šta fotografija znači kao dokaz nekog takvog događaja. To me zaintrigiralo i zapravo sam onda u razgovoru sa sestrama shvatila da su iz tog perioda preživjela samo dva predmeta. To je bio taj dnevnik 'Orhideja', na kojem smo onda radili i jedan plišani medo od druge sestre", ispričala je.

Sokolović je nekoliko mjeseci samo čitala dnevnik i pokušavala razumjeti šta taj predmet znači na ličnom nivou.

"U fazi istraživanja i bavljenja materijalom sam, ja mislim, dobrih pola godine prvo samo čitala dnevnik i procesuirala to na nekom ličnom nivou - taj dokument, šta on znači. Mislim, dnevnik je najintimniji predmet koji neko može da ima i sama činjenica da mi ga je Selma dala i rekla otprilike: 'Ja ti povjeravam ovaj predmet i radi sa njim nešto ako želiš'. Osjetila sam potrebu da ga na neki način objavim, da ga oživim, ali nisam bila sigurna kako. Bilo mi je to veliki zalogaj, moram da priznam, i dosta emotivan", kazala je.

Ideja se potom razvila u putovanje kojim će pratiti mjesta iz dnevnika. Sa sestrom Senkom krenula je od Sarajeva, preko Bugojna i Travnika, do Splita, Hvara i Jelse, a potom su se vratile prema Zagrebu kako bi pronašle kuću u kojoj su sestre boravile 1993. godine.

"Inicijalna ideja bila je da sa sestrom Senkom odemo na putovanje tog dnevnika, jer je on pisan u fragmentima. Ona se njemu obraćala kako bi negdje živjele, zapisivala bi svoju svakodnevicu i onda smo odlučile da zapravo prođemo taj put od Sarajeva, preko Bugojna, preko Travnika do Splita, do Hvara, Jelse i da nađemo te kuće gdje su živjele na ljeto 1992. i da se vratimo onda do Zagreba, da nađemo kuću u kojoj su neko vrijeme boravile 1993. godine", kazala je.

Putovanje je otvorilo i pitanje različitog odnosa sestara prema prošlosti. Sokolović kaže da su Selma i Senka, iako su dijelile isto iskustvo, razvile potpuno različite načine sjećanja i suočavanja s prošlošću.

"Za mene je to bilo jako zanimljivo, ta saradnja sa mojim sestrama, zato što je njihov odnos prema prošlosti jako drugačiji. I to je jedna jako individualna stvar, upravo kao što su i trauma i sjećanje i uopšte kako potiskujemo i kako se sjećamo. I Selma i Senka su tu dosta drugačije. Senka je ta koja je bila mlađa, koja se svega sjeća, svakog detalja i ona je ta koja želi da ode i da istražuje to i da nađe te kuće i odlazi sa mnom na put, dok je Selma nekako ta koja arhivira, drži organizovano, ali možda ne želi toliko da se sjeća i ima neki drugačiji odnos prema svemu tome", ispričala je.

Za Sokolović posebno značenje ima činjenica da je film prikazan upravo u Sarajevu, gradu iz kojeg je porodična priča i počela.

"Mnogo, mnogo mi znači. Mislim, ja kad sam radila to u svoja četiri zida, bez produkcije i iz neke svoje intuitivne potrebe i želje da napravim taj rad, nisam ni pomislila da bi mogao da završi na festivalu", kazala je.

Kako ističe, znala je da je priča snažna i da je važno da bude objavljena, ali nije mogla zamisliti da će se nakon svega vratiti u Sarajevo.

"Znala sam da je važno da se to izda i da je priča užasno snažna, ali je bilo toliko u nekom ličnom vakuumu emocija da nisam uopšte mogla da zamislim da će se vratiti u Sarajevo. Tako da sam potpuno užasno srećna i počastvovana zbog toga", kazala je.

Smatra da je posebno važno da se priče žena i djevojčica iz ratnog perioda čuju u sredinama u kojima se o njima manje govori.

"Mislim da mi je to nekako važniji aspekt kada se ta priča čuje negdje gdje se manje čuje, gdje su takve priče manje prisutne i da se o takvim iskustvima, pogotovo žena i djevojčica iz tog vremena, priča i u drugim kontekstima u kontekstu ljudi moje generacije, u kontekstu galerije, manjeg festivala i šireg regiona", kazala je.

"Moja generacija treba biti alergičnija na nostalgiju"

Govoreći o tome kako se jedna mlada autorica odlučila baviti ratom i njegovim posljedicama, Sokolović kaže da njena generacija prema prošlosti mora imati odgovorniji odnos.

"Slažem se generalno s tim. Mislim da je moja generacija treba biti još alergičnija na tu vrstu nostalgije i romantizacije takvih stvari, ali bi trebalo mnogo više da budemo zainteresovani za činjenice i za znanje, što mislim da je i dalje nešto što nedostaje. Makar u kontekstu u kojem sam ja odrasla, koji je ipak kontekst nekog poslijeratnog Beograda", kazala je.

Posebno joj je važna ženska perspektiva i iskustvo djevojčice koje želi posmatrati izvan nacionalnih identiteta.

"Važna mi je ta ženska perspektiva djevojčice i univerzalnog bola koji je odsječen od bilo kakvog nacionalnog identiteta o kojem bih ja sada mogla da pričam - da li sam ja polusrpkinja, Bosanka, da li su moje sestre izbjeglice iz Bosne. Naša djetinjstva i naši identiteti su toliko različiti da mi u tom smislu imamo više različitosti nego sličnosti kao tri sestre", kazala je.

"Između prošlosti i sadašnjosti"

Jedna od dilema tokom rada na filmu bila je i odluka da u priču uključi proteste u Srbiji i vlastitu sadašnjost. Sokolović se u periodu rada na filmu nalazila između Beograda, gdje je bila na ulici tokom protesta, putovanja kroz Sarajevo i Hrvatsku, te Haga, gdje živi, studira i radi.

"Za mene je najveća dilema bila da li u isti film mogu da stavim proteste u Srbiji i putovanje u prošlost. Ja sam se nalazila na ulici u Beogradu, onda sam otišla na put u Sarajevo i po Hrvatskoj, put dnevnika. U isto vrijeme živim i radim i studiram u Hagu. I onda su to bile neke tri paralelne realnosti koje su me snašle, a kroz koje sam shvatila koliko su zapravo kompleksne i povezane", kazala je.

Na kraju je odlučila da ih ne razdvaja, jer su sve tri stvarnosti postale dio njene pozicije iz koje govori o prošlosti.

"Shvatila sam da treba da budu i jesu dio pozicije iz koje ja pričam o prošlosti. Film je na kraju krajeva dokumentaran, tako da je to realnost. Pitanje je zapravo na koji način žalimo i na koji način imamo pravo i mogućnost da žalimo za nešto što se dešava u sadašnjosti i za nešto što se dešavalo u prošlosti što nismo prošli, a što je duboko povezano sa ovim što proživljavamo sada", rekla je.

Istovremeno, željela je zadržati distancu prema iskustvu svojih sestara, svjesna činjenice da ratno djetinjstvo nije nešto što može u potpunosti razumjeti iz vlastite pozicije.

"Plašila sam se dosta da ne otvorim neke rane. Željela sam da održim distancu prema iskustvu ratnog djetinjstva koje moje sestre imaju, koje ja prosto nikada neću moći da razumijem u potpunosti. Ta distanca mi je bila jako važna, zato sam htjela da se okrenem više ka arhivi i ka toj nekoj sadašnjosti, šta arhiva znači u sadašnjosti", kazala je.

Sokolović nam je otkrila da je tokom SFF-a uspjela pogledati i nekoliko drugih filmova, iako priznaje da je dio programa ostavila za posljednje dane.

"Do sada mi je favorit, moram da priznam da sam ostavila pola stvari za posljednja tri dana, 'To Hold a Mountain'. Tako da mislim da je to srž feminizma koji čini naš region", kazala je kroz smijeh.

Nakon Sarajeva, projekat "Dear Orchid" nastavlja svoj festivalski i izložbeni život. Sokolović je prošla selekciju Kranj Foto Festivala, gdje je izložba već postavljena, a film je predstavljen zajedno s arhivom i fotografijama.

Nakon toga slijedi izložba u galeriji F64 u Podgorici, dok su za narednu godinu planirane prezentacije u Banjoj Luci, u Vagon galeriji, kao i u Kulturnom centru Beograd.

"Sad sam i dalje u nekoj fazi crpljenja energije i svega što je ovaj rad ponio sa sobom, što je stvarno bilo predivno. Između ostalog, tu je i nagrada koju sam dobila od UN-a u junu u sklopu Sarajevo Foto Festivala, koja me je jako iznenadila i isto mi je mnogo značila", kazala je na kraju razgovora za Klix.ba.