Uži izbor za Oscara
473

Baronesa Helić o "Quo vadis, Aida": Ljudski pogled na zvjerstva počinjena tokom genocida

M. G.
Film "Quo vadis, Aida" koji je ušao u uži izbor za ovogodišnju nagradu Oscar, izvanredni je prikaz rediteljice Jasmile Žbanić o užasu genocida u Srebrenici i možda će uspjeti dokazati da umjetnost može otkriti istinu i kad politika zakaže.

Ovo je za Politicshome napisala o ovogodišnjem bh. kandidatu za Oscara zastupnica u britanskom Domu lordova baronesa Arminka Helić, rekavši da novi film Jasmile Žbanić baca ljudski pogled na zvjerstva koja su počinjena tokom genocida u Srebrenici.

Od obećane sigurnosti do sigurne smrti

"Priča filma slijedi borbe centralnog lika Aide koja se, radeći kao prevoditeljica za UN, grčevito bori da spasi svoju porodicu, nosi se sa zahtjevima svojih holandskih poslodavaca i pomogne članovima svoje zajednice koji očajnički žele iskoristiti ono malo utjecaja koji ima da ublaži njihovu situaciju. Stojeći iznad gomile umornih, gladnih i žednih, prijatelja i komšija, ona mora prenijeti riječi vojnika iako zna da one neće dovesti do obećane sigurnosti već do smrti. Glumi je nevjerovatna glumica Jasna Đuričić, a njeni pomaci između očajne energije, iscrpljenosti, očaja i smijeha oslikavaju nadu i strah koji progone sve Bošnjake okupljene u holandskoj bazi. Kamera se zadržava na njenom licu i ne trebamo vidjeti ništa drugo da bismo osjetili njenu bol", navodi Helić.

Film oslikava strahote koje se odvijaju pod vedrim plavim nebom, među cvjetnim brežuljcima, u modernom svijetu. Traži od nas da se sjetimo da se genocid može dogoditi usred i uprkos čovječnosti.

Prijateljski ton u suprotnosti sa smrtonosnim oružjem

"Među srpskim snagama, Aida vidi bivše učenike iz svog razreda koji je dozivaju, njihov prijateljski ton u suprotnosti je sa njihovim smrtonosnim oružjem i njihov položaj na drugoj strani žice. Drugi Bošnjaci vide komšije koji se transformiraju u neprijatelje. Djeca se igraju na biciklima dok se genocid odvija", nastavlja Helić.

Kako piše Helić, holandske trupe u filmu više podsjećaju na ljetne kampere nego na vojnike, s mladim licima i smotanim kratkim hlačama.

"U poređenju sa grubim, razmetljivim, grozno prijetećim srpskim zapovjednicima, oni izgledaju kao djeca, izgubljeni. Starost nije garancija veće mudrosti ili snage: holandski zapovjednik započinje film prepun samopouzdanja, a završava povučen, skrivajući se u svom uredu, srušene figure koja se pretvara da će ‘dogovor’ o kojem je pregovarao s Mladićem odvesti sve stanovnike Srebrenice na sigurno", piše Helić.

Govoriti istinu o Srebrenici i omogućiti svima da je vide

Film završava podsjetnikom na sjene i (doslovni) kostur s kojima se žene Srebrenice još uvijek suočavaju. Posvećen je njima, muževima, očevima, braći i sinovima koji su ubijeni.

"I to nas podsjeća na beskorisnost rata. Svi su izgubili u Bosni. Porodice Bošnjaka izgubile su muškarce; bosanski Srbi i njihovi saveznici Srbija izgubili su istinu i čak i danas žive u sjenci onoga što je učinjeno u njihova imena. Evropa je izgubila istinski multietničku zemlju koju nije mogla ili htjela odbraniti. A djeca preživjelih i počinitelja naslijedila su bol, laž, krivnju i traumu. Izvanredni film Jasmile Žbanić daje nadu da će umjetnost uspjeti tamo gdje je politika zakazala, govoreći istinu o Srebrenici i omogućavajući svima da je vide", napisala je Helić.