Vrištanjem protiv stresa: U SAD-u su sve popularniji klubovi u kojim se ljudi okupljaju da bi vikali

Uz potresan krik koji je potekao iz cijelog njenog tijela, Amber Walcker se pridružila desetak ljudi koji su u Zapadnom Seattleu vrištali i puštali da njihove frustracije odlete.

Bio je to tek početak. Dva grupna vriska koja su uslijedila, svaki duži i intenzivniji od prethodnog, pomogla su joj da izbaci bol zbog nedavnog gubitka posla. Dodatni stres zbog odgoja dvoje male djece počeo je da se topi, stapajući se sa zvukom talasa, a nad njom se spustio dubok osjećaj smirenosti.

"Imala sam tako snažan osjećaj prizemljenosti. U tom istom trenutku, sva vaša osjetila se pojačaju", kazala je Walcker za AP.

Taj septembarski dan bio je prvo okupljanje ogranka Scream Cluba u Seattleu, jednog od 17 koji su se pojavili u manje od godinu širom Sjedinjenih Američkih Država, uključujući Austin u Teksasu, Chattanooga u Tennesseeju, Atlantu, Detroit i San Juan u Portoriku.

Prvi u Chicagu nastao je iz bračne krize jednog para. Osnivači Manny Hernandez i Elena Soboleva nedavno su se uselili zajedno nakon godinu i po dana veze na daljinu. Šetali su uz jezero Michigan kada je Hernandez, instruktor breathwork tehnika i coach za muškarce, predložio da na kraju pristaništa ispuste sve frustracije jednim glasnim vrisakom.

Kada su pitali nekolicinu ljudi oko sebe za dozvolu, svi su na kraju odlučili da vrište zajedno, dok im se sirove emocije odjekujući širile iznad vode.

"Kad smo to uradili, neki ljudi su počeli plakati, uključujući i Elenu", prisjeća se Hernandez, "Tad smo se pogledali i rekli: 'Ovo je vjerovatno nešto što bismo trebali pokrenuti'".

U zavisnosti od ogranka, okupljanja Scream Cluba održavaju se sedmično ili mjesečno, ali uvijek u parku ili pored vode, kako bi se što manje remetio mir okoline. Seanse obično počinju tako što učesnici na biorazgradivom papiru napišu ono čega se žele osloboditi.

Slijedi niz zajedničkih dubokih udisaja i vokalnih vježbi zagrijavanja.

"Zaista možete ozbiljno napregnuti grlo ako samo krenete da vrištite", objašnjava Soboleva, mentorica za lični brend i biznis, "Zato je sve postepeno, diše se iz dijafragme, polako se kreće, pa se tek onda prelazi na sve glasnije i glasnije".

Svi zajedno vrište tri puta, uz nekoliko dubokih udaha između, a zatim papiriće bacaju u vodu.

"Taj treći vrisak morate osjetiti u tijelu", kaže Walcker, koja je pokrenula ogranak u Seattleu, "Spustite se, zauzmite neku primitivnu pozu, šta god da vam u tom trenutku prirodno dođe".

Primal scream terapija

Tehnike Scream Cluba naslanjaju se na primal scream terapiju, teoriju koju je 1960-ih razvio psihoanalitičar Arthur Janov. On je vjerovao da traumatična iskustva iz djetinjstva stvaraju neuroze kod odraslih, koje se mogu liječiti tako što se pod nadzorom terapeuta dotiče ta bol i oslobađa kroz vrištanje i plač.

Ipak, istraživanja sprovedena decenijama poslije nisu pokazala da je scream terapija efikasan tretman za mentalne poremećaje, kaže Ashwini Nadkarni, profesorica psihijatrije na Harvard Medical Schoolu za AP. Ali je zato odličan ventil za stres.

Nadkarni objašnjava da sam vrisak aktivira moždane krugove u amigdali i hipokampusu – "najstarijem dijelu našeg mozga" zaduženom za obradu stresa i emocija. Vrištanje također aktivira simpatički nervni sistem, odnosno reakciju borba-ili-bijeg. Kada se vrisak zaustavi, uključuje se parasimpatički sistem, koji tijelu šalje signal da se odmori.

"To je isti ciklus regulacije koji se događa kada vježbate", kaže ona, "Srce vam ubrza, ostanete bez daha, a onda se opustite i osjetite taj mir".

Osim fizičkog pražnjenja, i sama činjenica da se ljudi okupe i nešto rade zajedno donosi korist.

"Ideja da se ljudi okupljaju kako bi gradili zajednicu i na taj način se rasteretili je fantastična", kaže Nadkarni.

Hernandez navodi da nije uobičajena praksa javno dijeliti razloge zbog kojih su došli, ali mnogi se ipak zadrže nakon seanse i razgovaraju o svojim problemima. Neki članovi čikaškog ogranka nedavno su izgubili blisku osobu, jedna osoba se drugi put bori s kancerom, a mnogi imaju poteškoća u vezama.

Walcker napominje da neki ljudi dolaze i da vrište od sreće. Bez obzira na razlog, ogranak u Seattleu se obično okuplja neposredno prije zalaska sunca, kako bi poslije zajedno posmatrali kako sunce nestaje iza vodene površine.