Lea Ivančić Žic Peša objašnjava neurodivergentnost: Nakon dijagnoze prestala sam sebe umanjivati

Manifestacije neurodivergentnosti, koje uključuju poremećaj pažnje i hiperaktivnosti (ADHD) i autizam, do početka 20. stoljeća nisu bile jasno medicinski prepoznate na način kako ih danas razumijemo.

Razumijevanju ovog područja je značajan doprinos dao austrijski pedijatar Hans Asperger, koji je opisivao djecu sa specifičnim obrascima socijalne interakcije i komunikacije. Naime, primijetio je djecu visoke kognitivne usmjerenosti i selektivnog interesa za određene teme, koja su u socijalnom funkcioniranju bila drugačija u odnosu na većinski obrazac.

Inteligencija neke od te djece bila mu je posebno interesantna, zbog čega ih je opisivao kao "male profesore". Ipak, važno je napomenuti da se termin Aspergerov sindrom danas više ne koristi u savremenim dijagnostičkim klasifikacijama, dijelom i zbog historijskog konteksta povezanog s Aspergerovim radom tokom perioda nacizma te zbog težnje ka jedinstvenom konceptu spektra autizma.

U savremenom razumijevanju neurodivergentnosti je riječ o načinu na koji mozak funkcionira, obrađuje informacije i uči, a ne o bolesti u moralno-vrijednosnom smislu. Iako neurodivergentnost može uključivati funkcionalne poteškoće koje zahtijevaju podršku, ona se ne definira isključivo kroz patologiju.

Neurobiološka istraživanja pokazuju da kod dijela autističnih osoba postoje varijacije u funkcionalnoj aktivaciji određenih moždanih područja, uključujući strukture povezane s procesiranjem emocija i informacija poput amigdale i prefrontalnog korteksa.

Osim toga, neka istraživanja sugeriraju da kod pojedinih osoba može postojati pojačana ili drugačije organizirana aktivnost ovih područja, što se ponekad povezuje s intenzivnijim reakcijama na svjetlosne, zvučne ili druge senzorne podražaje, iako to nije univerzalno obilježje, niti dijagnostički kriterij.

Neurodivergentne osobe često mogu imati specifične kognitivne prednosti, poput sposobnosti duboke koncentracije na kompleksne probleme ili izražene kreativnosti.

Istovremeno, ako su izložene prekomjernoj senzornoj stimulaciji, mogu reagirati snažnim emocionalnim ili fiziološkim odgovorima. Kod nekih osoba je prisutna i relativna smanjena reaktivnost na intenzivne podražaje.

Zbog toga se neurodivergentni obrasci funkcioniranja često opisuju kao spektar između različitih načina senzorne i emocionalne regulacije, a ne kao dva suprotna ekstremna pola.

Psihoterapeutkinja i logopedkinja iz Hrvatske Lea Ivančić Žic Peša je neurodivergentna osoba. Svoje životno i profesionalno iskustvo koristi da pomogne ostalim neurodivergentnim osobama.

Svoje iskustvo je podijelila i u knjizi "Stani, diši, pusti, pleši", čija je promocija bila 27. februara u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci Bosne i Hercegovine (NUB BiH). Tim povodom je govorila za Klix.ba.

Kakav je vaš život bio do trenutka i poslije trenutka kada ste shvatili da ste neurodivergentna osoba?

Prije je moj život bio orijentiran na samopopravljanje, odnosno imala sam ideju da sam možda u nekom kontekstu preglasna, prezahtjevna, a možda i premirna.

Taj prefiks znači premalo ili previše i nikako nisam znala koja je to prava mjera. Znala bih kada bi mi neko rekao šta se od mene očekuje, ali ako bi to bila neka neizgovorena pravila, koja se najčešće mijenjaju društveno, tu se ne bi baš snalazila. Najčešće su to stvari za koje ljudi kažu da je pravilo, ali ih se sami ne pridržavaju.

To mi je često stvaralo vrlo lošu sliku o sebi, narušavalo samopouzdanje. Nakon dijagnoze sam shvatila da sve to s čim sam imala izazove je zapravo različitost u kontekstu kako ja doživljavam stvari, kako moj mozak funkcionira i procesira informacije.

Moja težnja da se jako približim drugim ljudima, da ih jako duboko upoznam, iako možda nismo u fazi da oni dijele neke lične stvari o sebi ili da dublje promišljaju, predstavlja neurodivergentnu osobu.

Mi neurodivergentni preskočimo sve to skupa i idemo odmah u srž stvari. Nakon spoznaje da sam neurodivergentna, prestala sam sebe umanjivati.

Od neurotipičnih osoba više nisam očekivala da me dožive na određeni način, nego bi im svoj način komunikacije prilagodila, ali isto tako ne bih se toliko promijenila, u smislu maskiranja, da me ne mogu prepoznati.

Kada je bio trenutak i koji je to trenutak bio kada ste shvatili da ste neurodivergentna osoba? Da li ste tražili neku stručnu pomoć ili ste jednostavno kroz život shvatili da je to to?

Zanimljivo je da većina neurodivergentnih ljudi neće znati koji je to trenutak jer kod žena od prvih sumnji na neurodivergentnost do dijagnoze zna proći dvije i po godine.

Razlog za to jeste što stručnjaci koji se time bave nisu dostupni, imaju duge liste čekanja, kao i to što i dalje toliko sumnjamo u sebe da možda izmišljamo jer smo navikli da kada kažemo da nam nešto smeta i muči nas, da to drugi umanjuju ili se jednostavno prilagodimo.

Osam godina sam radila kao logopedkinja, što znači da sam stalno bila okružena tom populacijom. Tokom studija nije bilo previše govora o autizmu odraslih bez intelektualnih odstupanja. Znači, većinom smo posmatrali dječiju dob i osnovnoškolsku dobu.

Kako je vaša okolina reagovala na tu činjenicu da ste neurodivergentna osoba?

Moj brat je prije mene dobio dijagnozu autizma, također dosta kasno, mislim da je to bilo u njegovoj 25. godini. Kada sam došla sa svojom dijagnozom ADHD-a, prva reakcija mojih roditelja je bila: "Ma nije ti ništa".

Takve reakcije su prilično česte, a upravo zbog njih se kod osoba s ADHD-om ponekad razvijaju predrasude da su nesposobne za samostalan život, da često mijenjaju poslove ili da su nepouzdane i nekonzistentne.

Kod sebe sam, međutim, bila gotovo suprotno tome - vrlo savjesna, iako ne i uvijek organizirana. Svoje školske, fakultetske i poslovne obaveze izvršavala sam vrlo odgovorno, ali je cijena toga bila da nakon toga, ostatak dana često ne bih imala funkcionalni kapacitet.

Dakle, uradila bih ono što je bilo nužno, a ostatak dana provodila u stanju u kojem nisam mogla biti aktivna. Istovremeno sam uvjeravala samu sebe da većina ljudi funkcionira na sličan način dok sam posmatrala svoje vršnjake koji su bez većih teškoća mogli izlaziti i sljedeći dan normalno raditi.

Ja to nikad nisam mogla na isti način, pa je moja porodica s vremenom počela shvaćati da su te razlike postojale još od djetinjstva. U djetinjstvu mi je bilo mnogo zanimljivije čitati knjige ili istraživati o starom Egiptu. Nije bilo vršnjaka s kojima bih mogla razgovarati o tim temama, pa su mi takvi interesi često bili i izvor zadovoljstva i prostor unutrašnjeg svijeta.

Da li je neurodivergentnost tabu tema?

Mislim da postoji velika stigma kada je riječ o autizmu. Ne bih rekla da je tabu. Možda su više tabu neke teme u kontekstu visoke stope suicida. Suicid je općenito tabu tema, a kod autistične populacije je četiri puta veći rizik od pokušaja samoubistva i vodeći uzrok smrti autističnih osoba.

Osobe s autizmom i ADHD-om su često suočene sa stigmom koja proizlazi iz pogrešnih pretpostavki da su nužno intelektualno ograničene ili nesposobne za samostalan život. Takvi stereotipi ne odražavaju stvarnost jer mnoge neurodivergentne osobe postižu visoke profesionalne i društvene uspjehe.

Postoje poznate javne osobe koje su otvoreno govorile o svojim dijagnozama ili su ih dobile u odrasloj dobi. Među njima je glumac Anthony Hopkins, kojem je autizam dijagnosticiran relativno kasno u životu. Također, autizam je javno potvrdila i aktivistica za zaštitu okoliša Greta Thunberg, kao i komičarka Hannah Gadsby.

U kontekstu ADHD-a, među javno poznatim osobama koje su govorile o dijagnozi su gimnastičarka Simone Biles i olimpijska pobjednica Alysa Liu, koje su otvoreno istaknule da im je dijagnoza pomogla u razumijevanju vlastitog funkcioniranja.

Ponekad se u popularnim raspravama spominju i historijske ličnosti, za koje se retrospektivno pretpostavlja da su mogle imati neurodivergentne obrasce, kao što su Mozart i Nikola Tesla. No, takve tvrdnje nije moguće medicinski potvrditi jer dijagnoze nisu postojale ili nisu dokumentirane na način koji bi omogućio pouzdanu verifikaciju.

Umjesto oslanjanja na stereotipe, važno je razumjeti da neurodivergentnost ne definira sposobnosti ili životni potencijal osobe, već opisuje način na koji osoba percipira, obrađuje i organizira informacije te emocionalno i socijalno iskustvo.

Kazali ste da je Anthonyju Hopkinsu tek u njegovoj trećoj životnoj dobi utvrđeno da je neurodivergentna osoba. Zašto uopće treba toliko vremena da se utvrdi? Kada sam se pripremao za intervju, pročitao sam da je to posebno slučaj kod žena.

Zato što imamo predodžbu kako autizam izgleda. I to nam je još dodatno potaknuto sa popularnom kulturom u smislu filmova kao što je "Kišni čovjek" ili lika Sheldona iz serije "Teorija velikog praska".

To su jako stereotipni prikazi i naravno da postoje ljudi koji tako izgledaju. Međutim, autizam i ADHD nemaju izgled. Dakle, ne postoje nikakva fizička obilježja. Riječ je o unutrašnjem doživljaju svijeta.

Puno je preklapanja s drugim zdravstvenim problemima, kao što su anksioznost, depresija, kompleksna trauma, granični poremećaj ličnosti itd. Psiholozi i psihijatri još nisu dovoljno upoznati, u odnosu na logopede i defektologe, koji 90 posto rade s tom populacijom.

Problem u dijagnostici je napravljen i TikTokom, čiji mnogi korisnici za sebe tvrde da imaju ADHD ili da su malo autistični, što otežava da neko dobije valjanu dijagnozu. U ovom kontekstu govorimo o trendu.

Ljudi se najčešće upuštaju u potragu za dijagnozom onda kada im trebaju prilagodbe na radnom mjestu ili kad ne mogu sebe svrstati u neki okvir.

Da li je neurodivergentnost više svojstvena ekstrovertima ili introvertima ili u tom kontekstu ne postoji razlika?

Ne postoji razlika. Neurodivergentnost je drugačiji način obrade informacija. Nama najčešće treba četiri puta više vremena. To ne znači da smo spori, lijeni, nego jednostavno tako duboko obrađujemo informacije.

Okruženje doživljavamo kao veliki šum. Primjera radi, dok razgovaram s vama, svjesna svih ovih knjiga oko nas, a istovremeno mislim: "Ajme, nema šanse da uspijem vidjeti sve te knjige".

Druga je misao da su tamo otvorena vrata, da mi je ovdje suprug i koliko mu je dosadno da 500. put sluša moje monologe. To sve se istovremeno događa. Nekom drugom je to jako teško razumjeti - otkud odjednom toliko misli, kako uspijevaš imati fokusiran razgovor - s mnogo vježbe i suživota s tim.

Po pitanju neurodivergentnosti nema razlike između ekstroverta i introverta, u smislu da su jedni ili drugi više skloni neurodivergentnosti. ADHD-ovci su jako ekstrovertni, glasni, dinamični, ali isto tako postoje ljudi s autizmom koji su jako ekstrovertni, glasni i dinamični i koji mogu biti odlični stand up komičari.

Introvertnost i ekstrovertnost su karakteristike ličnosti, a ne obilježja neurodivergentnosti, koja je kao da postoje dva operativna sistema. Dakle, i jedan i drugi imaju tražilice, ali drugačije dolaze do podataka.

Rekli ste to da zapravo je suština u tome da se okruženje dijelom prilagodi i neurodivergentnim osobama. Da li se to prvenstveno događa u školama i na radnom mjestu?

Ovisi o predodžbi tih poslodavaca i škola jer postoje dva modela predodžbe neurodivergentnosti. Jedan je taj da je to medicinski poremećaj koji treba liječiti. Drugi je socijalni koji govori da je to različitost.

Znači, i među neurodivergentnim ljudima postoje nesuglasice. Oni koji jako dobro funkcioniraju ne žele da se to zove poremećaj, ne žele da se to zove invaliditet. S druge strane, postoje oni, posebno roditelji djece s pridruženim teškoćama, kojima je to invaliditet, zbog toga što bi izgubili sve ono što sistem, prvenstveno zdravstveni, omogućava.

Različitim ljudima može odgovarati različit način objašnjavanja neurodivergentnosti, ali je važno upoznati se s tim razlikama i razumjeti ih u širem kontekstu. Svako pojednostavljivanje nosi rizik pogrešne interpretacije ili zloupotrebe.

Primjera radi, može se dogoditi da pojedinci traže dijagnozu prvenstveno kako bi došli do određene farmakoterapije, bez stvarne kliničke potrebe. Upravo zato je važno da procjena bude temeljita, stručna i odgovorna, kako bi se zaštitili i oni kojima je podrška zaista potrebna i integritet samog dijagnostičkog procesa.

Ponavljam, to nisu bolesti, već urođene različitosti, urođeno stanje. Prema novim istraživanjima, to stanje se ne odnosi samo na rad mozga, nego cijelog organizma - imamo i česte probleme s probavom, štitnom žlijezdom, endometriozu, ekcemi su dosta česti itd.

Zašto - zbog tog prilagođavanja i maskiranja, odnosno potiskivanja, onda se to negdje mora manifestirati, a manifestira se u obliku psihosomatskih bolesti.

Kako ste u profesionalnom smislu podnosili to stanje? Posao vam nalaže svakodnevni rad s ljudima.

Imala sam privilegiju jer sam jako rano otvorila svoj obrt u kojem sam mogla napraviti uslove u kojima mogu najbolje raditi. Prilagodila sam prostor za rad i za djecu s ADHD-om.

Vrlo sterilna bijela soba, radni sto, didaktički materijal i ja u bijeloj kuti bi bili horor za tu djecu. Umjesto toga, moj prostor je bio parket, tirkizni zidovi, otvoren didaktički materijal u svom dnevnom boravku ili igraonici. Dijete je imalo stolicu na kojoj se može okretati.

To je bilo okruženje gdje se dijete osjeća podržano. Jako rano sam bila svjesna značaja toga jer mi je brat kao dijete išao na terapije. Nekako sam saživjela s tim da se prilagodbe podrazumijevaju.

Primjera radi, jako rano smo imali fotosenzitivne naočale. Jako rano smo skidali etikete s odjeće. To je bila normalna stvar.

Sve su te stvari kojih ljudi bivaju svjesni kasnije, a do tada to trpe. U jako ranoj dobi smo o tome razgovarali sa svojim roditeljima. U tom smislu bila sam privilegirana i zbog toga što mi je mama bila učiteljica razredne nastave. Imala je senzibilitet da to prepozna.

Kada sam osjetila da imam stanje s kojim se trebam nositi, kada sam doživjela prvo sagorijevanje (burnout) zbog prekomjernog rada i zbog nesuglasica s bivšim radnim kolegicama, shvatila sam da je to stvar nekog sistemskog nerazumijevanja.

Kako izgleda psihoterapija za neurodivergentne osobe?

Onako kako je vodim kroz svoje načele, a zato se knjiga i zove "Stani, diši, pusti, pleši". Počinje s psihoedukacijom jer većina klijentica, koje meni dođu prvi put, nešto generalno znaju o tome.

Učim ih da ponovo redefiniraju kako sebe doživljavaju, u smislu svakodnevnog funkcioniranja, komunikacije s ljudima, ličnih granica, što je veoma veliki izazov. Učim ih tehnikama prepoznavanja svojih emocija, emocionalnih stanja, kako ih izražavati, da ih one lakše razumiju, ali i da ih i drugi ljudi razumiju. To činim jer je česta alexithymia, odnosno poremećaj procesiranja, izražavanja i prepoznavanja svojih emocionalnih stanja.

Radim i somatske vježbe za regulaciju, odnosno povezivanje osobe s njenim tijelom jer kad si stalno preplavljen "fight, flight, freeze" modu (nesvjesna fiziološka reakcija na percipiranu opasnost, prijetnju ili visok nivo stresa), onda nisi svjestan da ti je tijelo zgrčeno, da su ruke i noge možda hladne, da se trebaš pokrenuti.

Pleši je posljednji trenutak terapije, što se odnosi na specifične interese osobe, ono što je zabavlja, a što ne zabavlja one kojima smo okruženi.

Kod dijela osoba s ADHD-om može postojati povećan rizik za rizičnu konzumaciju alkohola, posebno u periodima pojačanog stresa ili smanjene samoregulacije. To je često pojednostavljeno u stereotip da su ADHD-ovci skloni alkoholu, što je netačno i stigmatizirajuće.

ADHD je povezan s drugačijim funkcioniranjem dopaminskog sistem. Dopamin nije "hormon sreće", već neurotransmiter važan za motivaciju, osjećaj nagrade i regulaciju ponašanja.

Alkohol može privremeno pojačati osjećaj opuštanja ili stimulacije, ali to ne znači da je sklonost alkoholu sastavni dio ADHD-a. Riječ je o složenoj interakciji biologije, psiholoških faktora i okoline. Važno je izbjeći generalizacije jer mnoge neurodivergentne osobe nemaju nikakav problem s alkoholom dok kod nekih, kao i u općoj populaciji, može postojati povećani rizik uz određene predispozicije.

Šta je to što ste još podijelili u svojoj knjizi "Stani, diši, pusti, pleši"?

Sarajevska promocija knjige je posvećena mojoj baci, koja je rodom iz Tuzle. Želim ukazati da neurodivergentnost nije nešto novo, moderno, nego nešto što postoji oduvijek, da je genetski predisponirano.

Meni su svi u porodici neurodivergentni, uključujući i tu baku, koja nije znala da je drugačija i snalazila se s tim najbolje kako je mogla, u kontekstu svog vremena.

Želim ukazati da to nije nešto što je samo vezano za dječiju dob, da ta djeca odrastu i ostaju neurodivergentne osobe, da se društvo treba otvoriti prema tome, upoznati nas. Jednostavno drugačije procesiramo i doživljavamo svijet. Da nas nema, bilo bi prilično dosadno.